Visoka, plava žena s plemenitim crtama lica, nasmijana i puna životne vedrine, ovako su opisivali Miru Kesić, majku hiljadu djece, koja je osnovala 11 prihvatilišta za ratnu siročad i djecu bez roditeljskog staranja.
Mira (rođeno Ivanović) Kesić rođena je u Sanskom Mostu 1914. godine, ali se usljed prerane smrti oca porodica preselila u Banjaluku 1920. godine.
Školovala se za profesora filozofije te je Filozofski fakultet završila u Skoplju. U svojoj biografiji Mira Kesić je napisala da nikada nije radila kao profesor jer je dobila odbijenicu od Ministarstva prosvjete 1937. godine s motivacijom da je ljevičar.
"A i kako da dobijem posao kad su mi agenti stare Jugoslavije stalno bili za petama? Hapšena sam, ispitivana i ismijavana. Nikako nisu mogli da shvate da čovjek i pored materijalnog bogatstva može da teži za jednakošću, pravdom. Ali ja sam se brzo snašla. Okrenula sam se djeci, tako da su me jedno vrijeme zaboravili, a ja sam čekala vjerujući u neka bolja vremena", ispričala je svojevremeno Mira Kesić u jednom intervjuu, koji je dala nakon što se penzionisala.
U periodu od 1945. do 1947. godine bila je angažovana na poslovima pronalaženja i zbrinjavanja ratne siročadi.
"Jedna od karakteristika mog životnog puta je momenat kada mi je predana direktiva Partije u Okružnom komitetu za Prijedor o sakupljanju djece. Drugarica Dušanka Kovačević mi je tada svojim uputstvom dala smjernicu. Rekla mi je da ima ogroman zadatak da sakupljam ratnu siročad, ali ne samo siročad, nego da ne zaobiđem bilo koje dijete koje sretnem. Naglasila je: mi moramo pokazati da smo humano društvo. Posebno sam bila počastvovana jer su mi drugovi povjerili djecu svojih palih saboraca, u tom momentu jednu od najvećih svetinja", pričala je Mira.
Dvadeset drugog aprila 1945. godine ušla je u Banjaluku s Narodnooslobodilačkom vojskom sa zadatkom da formira i okupi djecu radi stvaranja dječjih domova za ratnu siročad. Tada je dovela 34 djece s teritorije Kozare i smjestila ih u domove. Bila je to prva grupa koja je našla smještaj u uslovima koji su bili zadovoljavajući za djecu. Za nepunu godinu bila je načelnica Okružnog narodnog odbora Banjaluka, članica Izvršnog odbora AFŽ-a Okruga Banjaluka i članica Gradskog odbora AFŽ-a, zatim upravnica Generalne uprave dječjih domova za banjalučki okrug i u roku od šest mjeseci je formirala domove: "Edhem Leda Karabegović", "Šoša Mažar", "Kasim Hadžić", "Danko Mitrov", "Veselin Masleša", "Rada Vranješević" u Banjaluci, "Novak Pivaš" u Prnjavoru, "Mladen Stojanović" u Prijedoru, "Lepa Kadić" u Bosanskoj Gradišci te dječje domove u Jajcu, Sanskom Mostu, Bosanskoj Dubici i Kotor Varošu.
Po rasformiranju Okružnog narodnog odbora za Okrug Banjaluka, upućena je u Sarajevo, gdje je postavljena za načelnicu dječje zaštite. Na tom poslu ostala je do bolesti supruga, koji je u to vrijeme bio sekretar Ministarstva trgovine i snabdijevanja BiH. Po njegovoj bolesti i smrti 1949. zamolila je potom i dobila zaposlenje u Dječjem domu "Rada Vranješević", koji se tada nalazio u Gundulićevoj ulici. Dužnost je preuzela iste godine od tadašnje upravnice Doma Berislave Carić te na toj poziciji ostala 33 godine. Koliko je bila predana svom poslu te svu svoju ljubav usmjerila na svoje štićenike govori i kutija prepuna dječjih pjesmica, crteža i najljepših poruka za tetu Miru, koja se nalazi u Arhivu RS. Decenijama je bila i ostala majka s najviše djece u Banjaluci, jer tako su je prihvatili stanari Dječjeg doma "Rada Vranješević", a na taj način, brižno i majčinski, odnosila se i ona prema njima, odgajajući svakog od njih s jednakom pažnjom kao što je i svoju dvojicu sinova.
Nakon rata i sve borbe Banjaluka je još jednom stradala. Ovaj put je to bio uticaj prirode. U najrazornijem zemljotresu koji je pogodio grad na Vrbasu 1969. godine razrušeni su bili i Mirini domovi, ali nikada nije odustala. Uz pomoć ljudi iz cijelog svijeta tada je sagrađen novi dom po ugledu na švedske domove te je slovio za jedan od najsavremenijih objekata takve vrste. U njenom stanu pored fotografija, dokumenata i mnogobrojnih pisama nalazila se i velika kolekcija šoljica, koju su joj djeca, znajući za njenu veliku ljubav prema ovim porculanskim predmetima, slala iz cijelog svijeta. Kolekcija je, nažalost, stradala u zemljotresu, a tadašnji štićenici Doma su šolje polijepili kako teta Mira ne bi ostala bez svojih uspomena. Mirinom zaslugom Banjaluka je 1984. godine bila domaćin četvrtom kongresu UNESCO-a posvećenom pitanju brige o djeci. Najveće priznanje je dobila na proslavi Pete kozaračke brigade u Milića gaju, kada su je preživjeli borci pozvali da stane u stroj, rame uz rame do njih.
"Hajde, Miro, ti si izvela djecu naših poginulih drugova na pravi put i tvoja je bitka velika. Sve je to trebalo pregurati. I mnogo više", rekao je na proslavi književnik Gustav Krklec.
Izvor blizak "Nezavisnim", koji je želio ostati anoniman, ispričao je da je Mira Kesić bila dama koju su svi poštovali, te da je bila osoba izuzetnog držanja, uvijek uzdignute glave i širokog osmijeha.
"Sjećam je se još kada sam bila djevojčica od 12 godina. Tada je živjela u svom stanu u Domu 'Rada Vranješević' zajedno sa svojim dalmatincem Ritom. Meni je ostalo upečatljivo da se čak i prema svom psu ponašala kao prema djetetu, a to mnogo govori o njoj i tome koliko je imala ljubavi za sve oko sebe. Ona je bila onaj tip osobe koja isijava blagost, dobrotu, a opet s druge strane osjećate veliko poštovanje prema njoj", ispričao je izvor.
I u svojim poznim godinama Mira Kesić, žena borac, koja je iz ratnog vihora od sigurne smrti spasavala dnevno i po 200 djece, uvijek je nalazila vrijeme za razgovor, osmijeh te da svojim miljenicima napravi pokoji kolač.
Tekst nastao na osnovu prikupljene građe iz Arhiva RS
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
