Dejtonski mirovni sporazum ozvaničio je kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu, osiguravši državni, teritorijalni i međunarodni kontinuitet Bosne i Hercegovine.
Prije otprilike mjesec dana sam se vratila iz posjete Bosni i Hercegovini, tačnije Srebrenici, gdje se obilježavala dvadesetogodišnjica krvavog genocida, najvećeg zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
Ni dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma na njegovim temeljima nije stvorena samoodrživa, stabilna i funkcionalna država, već stanovništvo BiH tavori u poluprotektoratu međunarodne zajednice, u tegobnom stanju koje je još uvijek bolje od najboljeg rata, ali je gore od najgoreg mira.
Dejtonski mir je bio, a i danas je, mnogo hvaljen kao odlučni korak hrabre američke diplomatije, koja je svojim energičnim nastupom prekinula beskrajni i bezizgledni rat u Bosni i Hercegovini i isto tako beskrajno duge i neplodne pregovore o miru koji su bili pregovori o svemu osim stvarno o miru, te iznudila mir kao najviši rezon i vrijednost ljudskog života.
Prije 20 godina međunarodna zajednica je bila prisiljena direktno intervenisati da se zaustavi krvavi bratoubilački rat "svih protiv svih", koji je pratio nasilni raspad bivše Jugoslavije - nekada moćne jedinstvene države Južnih Slovena.
Od sklapanja sporazuma u Daytonu prošla su puna dva desetljeća. Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje: što i kako dalje? Jer, da se dalje mora, da se drugačije mora, to je nesporno.
Prošlo je dvadeset godina od Dejtona, a u Bosni i Hercegovini se još igraju (po)ratne igre. Najvažniji igrač u toj dugotrajnoj partiji je takozvana međunarodna zajednica koja upravlja Bosnom i Hercegovinom kao neproglašenim protektoratom, bez pravnog osnova i bez odgovornosti.
Došlo je vrijeme da nakon 20 godina počinjemo razmišljati zašto, kako i šta da radimo da na temeljima koje imamo, Dejtonu, napravimo Našu kuću: Bosnu i Hercegovinu.
Daytonski mirovni sporazum dogovoren je 1995. godine da bi se okončao rat. Skoro svi se danas slažu da je prvobitni cilj Daytona u potpunosti ostvaren. Ono u čemu se razilazimo je uloga Daytona danas.
Dok se približava dvadeseta godišnjica Mirovnog sporazuma, svi se možemo složiti da je taj sporazum ljudima BiH donio prijeko potreban mir. To nikad ne treba zaboraviti. Mir nema cijene i nikada ga ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ali on je osnova, a ne konačno stanje.
Umjesto o promjeni Ustava i zagovaranju nekog željenog modela ustroja zemlje, ovaj tekst će govoriti o pretpostavkama za jedan takav posao.
Je li percepcija koja se godinama stvara o BiH i Daytonskom mirovnom sporazumu kako unutar same BiH tako i ona koja je se stvara u njenom užem i širem okruženju točna ili se u svemu pretjeruje?
Osnovni problemi BiH često se stavljaju na račun Dejtonskog sporazuma i stvara se slika da je taj sporazum loš i da je on glavni uzrok svih problema ove zemlje. Dejtonski sporazum je postao izgovor za sve neispunjene želje i za one koji bi voleli jaču državu, više centralizovanu i upravljanje po njihovoj želji, a i za one koji bi želeli slabu državu, visoko decentralizovanu i vođenu po njihovoj želji.
Ove godine obilježavamo 20 godina potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u kojem je sadržan i Ustav kojim je Bosna i Hercegovina dobila dugo željeni mir i novi model organizacije prema formuli "dva entiteta za tri konstitutivna naroda".
Mnogi često insistiraju na tezi da je građanski rat u BiH zaustavljen potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.