Dejtonski mir je bio, a i danas je, mnogo hvaljen kao odlučni korak hrabre američke diplomatije, koja je svojim energičnim nastupom prekinula beskrajni i bezizgledni rat u Bosni i Hercegovini i isto tako beskrajno duge i neplodne pregovore o miru koji su bili pregovori o svemu osim stvarno o miru, te iznudila mir kao najviši rezon i vrijednost ljudskog života.
Dejtonski mir je odista prekinuo, ali samo prekinuo, a ne i dovršio rat u smislu da je svaki rat imao svoj razlog i cilj i da normalan završetak rata dolazi samo kada se taj cilj ili ostvari ili pokaže kao iluzija. A naš rat je bio rat za zemlju koji se vodio u našoj zemlji, a cilj mu je bio da se održi jedna druga zemlja, da se održi Jugoslavija, koje su se bili odrekli već svi njeni nekadašnji tvorci i sudionici, a prije svega Srbi, onda kad su iz nje otpustili Sloveniju i Makedoniju, pa ta zemlja za koju se kod nas ginulo i nije više uopće bila ona Jugoslavija koju su naši nacionalni lideri stvorili 1918. godine i koja je trajala od tada do 1992. Tako taj rat i nije više imao svoj razlog i cilj, a njegov učinak se sveo na to da je, za vrijeme njegovog troipogodišnjeg trajanja, proizvedeno samo brdo ljudskih leševa, porušenih i spaljenih kuća, vjerskih i kulturnih objekata, uništena već dobro razvijena ekonomija i razrađen komunikacijski sistem, kao što je taj rat dodatno uzrokovao masu od gotovo milion raseljenih ljudi, što unutar zemlje, a što po cijelom svijetu. Kad se zagradi činjenica da je taj rat za zemlju, koju su i do tada u načelu i realno, tj. kao mjesto na kojem su mogli da žive, posjedovali svi njegovi učesnici i to bez imalo upitnosti u odnosu na njihova prava na svaki komad te zemlje u smislu slobodnog kretanja i naseljavanja, života i rada na njemu, nastao bez stvarnog i što je još važnije opravdanog razloga ostvarivog prije svega drugim sredstvima osim rata i kad se zagradi i činjenica da je tom ratu asistirala međunarodna zajednica i u smislu njegovog nastanka ali i vođenja, a da su u njemu aktivno učestvovali naši susjedi, kao i da on, što je bilo poznato od početka, nije mogao ni na koji način opravdati razlog zbog kojeg je nastao, tj. nije mogao održati stav o tome da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, ili da Hrvati i Bošnjaci mogu sami vladati zemljom, onda je logično da se taj rat mora odista kvalificirati kao besmisleno balkansko ubijanje koje je mogla opravdavati jedino iz historije izvučena i oživljena mržnja među nama, ali je sam rat bio bez stvarnog razloga i historijski opravdanog cilja, ali sa višestrukim štetnim posljedicama za sve nas. U tome smislu se može reći da je Dejtonski mir prekinuo jedno besmisleno ubijanje i rat koji nije imao stvarnog uzroka, odnosno nije proizlazio iz naših unutarnjih odnosa i razloga u stanju prava bilo kojeg od naših naroda, ali je bio iskorišten i to prvenstveno od strane inozemnih i onih bližih i onih daljnjih navodnih prijatelja da se kroz njega i preko njega, ostvare neki njihovi ciljevi i ožive i u naš život vrate kao aktivne duhovne, ideološke i političke sile sve one crne strane naše historije za koje smo 70 godina mislili da su prevaziđene i da predstavljaju samo još dio naše nesretne balkanske historije i to u odjelu užasa koje historija zna proizvesti, kao što su ustaštvo, četništvo i fašizam kao poimanje odnosa među narodima, tj. ideja isključivanja određenih naroda iz prava života, ravnopravnosti i jednakih mogućnosti, što su osnove demokratskog svijeta. Bitna razlika između rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sastoji se u tome što je hrvatska država pod Tuđmanom lišila Srbe dugotrajnog statusa državnog naroda i svela ih na manjinu, što je oživjelo brojne strahove kod Srba, dok u Bosni takvog stanja nije bilo, jer niko nije Srbima osporavao nijedno pravo, osim da ruše našu državu i da je prekrajaju kako to žele oni iz Beograda. Sasvim je jasno da taj rat, za koji nijedna od strana učesnica nije imala niti je racionalno gledajući mogla imati ni razloga da ga započinje, ali ni snage da ga dovrši, ali, kako se to pokazalo, ni razuma da ga prekine na vrijeme i ljudski način, ima svoje opravdanje. U tom smislu je izjava njegovog tvorca Holbrooka da je mir kojeg je on realizirao primjenom svoje bikovske diplomatije, loš mir, ali je ipak bolji i takav mir nego besmisleno ubijanje i uništavanje naše zemlje, logična i tačna, mada niti je dovoljna niti pogađa glavni problem kojeg svaki logičan i normalan mir mora riješiti. Mada je, dakle, ta izjava u smislu faktografskom tačna, ona, nažalost, ne zatvara i ne okončava nego tek otvara problem s kojim se mi danas suočavamo. Naime, nama je danas jasno da Dejtonski mir nije dovoljan i da je samo početak procesa uređivanja naših odnosa, ali je taj i takav početak otežao proces u tom smislu što je u njega uveo i legitimirao interese onih koji su na posredan način, ali neki i direktno, bili učesnici rata, a za njega ne preuzimaju nikakvu odgovornost, ali zato uzimaju sebi prava koja proizlaze iz rata onakvog kakav je vođen, ali ne i odgovornost ne samo za rat nego i za njegove brojne negativne posljedice. Dakle, mi moramo, prvo rješavati se balasta koji nam je nametnuo Dejton onakav kakav je bio, a zatim tražiti logična i racionalna rješenja za normalan život svih nas. Nažalost, kod nas je Dejton, koji nije ništa drugo nego jedan sporazum koji je proizveo privremeno ustavnopravno stanje, a taj je sporazum, kako je sam njegov tvorac kazao, imao za cilj da prekine rat, ali nikako i da stvori normalan život i pretpostasvke za normalan razvoj zemlje i rješenje svih njenih problema, što je ostavljeno u potpunosti našoj političkoj javnosti i šepavoj, i ćoravoj i nijemoj. To je nepravendo i prema nama i prema našim političarima, ali pokazuje kako veliki donose rješenja za koja ne preuzimaju nikakvu odgovornost i upravo je to pretvoreno u sveto slovo, za čije se osporavanje prijeti čak i progonom za kojeg se ne zna gdje može da se završi. A sasvim je normalno da jedna politička javnost, posebno ako je odgovorna za budućnost zemlje i za stanje prava njenih stanovnika, kritički razmatra sve moguće dokumente, sporazume i rješenja koja je iznudio jedan apsolutno nelogičan i nepotreban, odnosno štetan rat. To znači da je dejtonsko rješenje nešto o čemu treba voditi razgovore i to treba da čini prije svega javnost, ona koja nema prste umiješane u sve razloge i uzroke nastanka rata i načina njegovog vođenja, pa dakle ne snosi odgovornost ni za način kako je on završen i šta nam je svima donio kao svoju ostavinu. Od kritike dejtonskih rješenja mi moramo poći unazad do analize stvarnih uzroka i aktera rata kao načina rješavanja međuljudskih problema i problema među narodima, da bismo pronašli adekvatna rješenja koja će nam omogućiti da nastavimo život i razvoj bez tutorstva inozemnih faktora, bez miješanja naših susjeda i sa idejom da svim stanovnicima zemlje u punoj njihovoj ravnopravnosti i sigurnosti omogućimo plodan rad i zadovoljavajuće uvjete života u stvarnom, a ne iznuđenom miru koji nosi vidljive klice sukobljavanja.
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" će u naredna tri mjeseca, dva puta sedmično objavljivati prigodne kolumne i feljtone.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.