Ima sklonih da kažu da su pravi pobjednici Drugog svjetskog rata Njemačka i Japan! Naravno, kada se gleda iz današnje perspektive.
Ako uporedimo Njemačku i Japan dvadeset godina poslije rata, uočimo da su jugoslovenski gastarbajteri, izdanci jedne od pobjedničkih država, došli da popunjavaju nedostatak radne snage i istovremeno oslobađaju ratnog pobjednika - Jugoslaviju od tereta nezaposlenosti i izgledne socijalne bijede.
Od tada do danas evropsku političku istoriju s uspjehom su obilježili Konrad Adenauer, Vili Brant, Helmut Šmit, Gerhard Šreder i, danas, Angela Merkel. Dvije decenije kasnije Sjedinjene Države su morale da političkim pritiskom izoluju "japansko tehnološko-ekonomsko čudo" da ih ratni gubitnik ne bi istisnuo iz globalnog uticaja. Pošto patimo od istorijskih godišnjica i s mnogo ambicija ulazimo u "datumske proslave" s nadom da će same po sebi donijeti napredak, ostvarenje političkih snova ili, bar, potaknuti "široke narodne mase" da se prihvate posla poređenje s Njemačkom i Japanom pokazuje potpuno suprotan rezultat. Pošto slavljenički biznis nije uspio ni stogodišnjici Sarajevskog atentata ni dvadesetogodišnjici srebreničke kataklizme, sasvim sigurno neće ni u novembru kada se pune dvije decenije "parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma". Poslije serije naučnih skupova, okruglih stolova, publikacija, tribina i već rutinski ponavljanih ciljeva, narednih pet godina obilježiće "praznina ideja" i iščekivanje nove serije događaja nakon kojih se, takođe, neće desiti ništa. Na kraju, očekivanja sama po sebi jednostavno postanu besmislena. Ali, za razliku od Njemačke i Japana, dvadeset godina nakon završetka oružanog sukoba Bosna i Hercegovina se nalazi u stanju zamrznutog konflikta i opadajuće ekonomije, za razliku od velikih državnika, BiH postaje poznata po provincijskim klijentelističkim političko-ekonomskim elitama kojima je pijadestal po svaku cijenu stečenog novca postao osnovni životni cilj. Kakve to sve veze ima s Dejtonom? Tek da pokaže da institucionalni okvir ne određuje uspjeh sam po sebi - ima nešto što čine ljudi.
U noći sa 21. na 22. novembar 1995, kada se u Banjaluci aplaudiralo i pucalo u vazduh od sreće, a na Palama tugovalo, Slobodan Milošević je "čestitao državu" Republici Srpskoj, dok se u Federaciji, tada još u službenoj upotrebi nazivanoj Muslimansko-hrvatskom, uglavnom osmjehivalo u očekivanju da je Dejtonski mirovni sporazum zaustavio rat i donio mir, a da će se "ratni ciljevi" ostvariti kasnije. I dok je Republika Srpska shvatila da treba redukovati nivo zahtjeva i od nezavisnosti proglasiti izvorni Dejton kao liniju posljednje odbrane, ima još onih koji sanjaju ili, čak, žive u uvjerenju da će politički vaskrsnuti Bil Klinton, Voren Kristofer, Ričard Holbruk ili Madlen Olbrajt i pomoći im da ostvare političke želje. Na njihovu žalost iz tog vremena niko više nije aktivan na političkoj sceni, niko ne odlučuje u svjetskoj politici, neki nisu ni među živima. Svi su bivši kao i međunarodni odnosi tog vremena.
Gromoglasna globalizacija je usporila, odnosi među velikim silama dobili su nove karakteristike. Sjedinjene Države su u strahu od terorista Al Kaide i ISIL-a kao i nuklearizacije Irana i Sjeverne Koreje. S Bliskog istoka dolaze prijetnje svjetskim sukobom, arapsko proljeće i njegove replike u talasima se smjenjuju, Rusija diže nivo uticaja ne samo u svom "bližnjem inostranstvu" već i daljim regionima, Turska je nezadovoljna odnosom s Evropljanima i zato trguje uticajem u nekoliko susjednih regiona. Gotovo da niko ne primjećuje "puzajući" napredak Indije i Brazila, još više Afrike u kojoj se ukrštaju i konfučijanska i moderna Kina, Amerika, ali i drugi moćni akteri. Evropski lider je Njemačka i to više niko ne spori. U tim okvirima Balkan i konflikti lokalnih političkih klasa u Bosni i Hercegovini ne predstavljaju prioritete. Oni su predmet rutinskog rada međunarodnih birokratija od kojih su neke, poput OHR-a, zaboravile i zbog čega se bave jugoistokom Evrope. Osim zbog svojih ogromnih plata, naravno.
Sredinom devedesetih godina prošlog vijeka rat u BiH je bio "globalno pitanje broj jedan". Jedan mali kontejnirani rat počeo je da uslovljava svjetske procese. Nije se to uopšte desilo zbog Bosne i Hercegovine, već zbog odnosa velikih sila koji su se preklapali na Balkanu. U trenutku kada su američki lideri iz reda demokrata procijenili da im pada uticaj i da Amerika gubi ugled na međunarodnom planu odbačen je "ostrakizam bosanskih Srba" i oni su uključeni u pregovore. Za sobom su povukli potrebu da i Rusija učestvuje da bi pokazala da je još svjetska sila, ali da konačno rješenje dobije kredibilitet i izvodivost. Dejton, međutim, od samog početka nije bio baš srećna babica novorođenog mira. Već formalno potpisivanje, organizovano u Parizu, pokazivalo je pukotinu među saveznicima, eto da i Evropljani, ne samo Amerikanci daju doprinos miru. Zatim je stara, mudra britanska diplomatija gotovo samoinicijativno osnovala Savjet za implementaciju mira koji i danas predstavlja usmjeravajući subjekt u postdejtonskom procesu u ime međunarodne zajednice. Već na trećem samitu PIC-a u Bonu počeli su eksperimenti s bonskim moćima (Bonn Powers) kao prva korekcija izvornog Dejtona. Politički set pravila dao je moć zakona nekrunisanom kralju Bosne i Hercegovine - visokom predstavniku. Nije pomoglo čak ni to što su Savjet Evrope i Venecijanska komisija kritikovali njegovu poziciju. Ideološkom okviru Zapada, preuzetnom iz najrigidnijeg perioda sovjetskog državnog socijalizma, odgovaralo je da čvrstom rukom i nametanjem zakona zaista i pomisli da sprovodi reforme! Prenebregnuli su, bolje rečeno, nisu znali, da nešto što je prirodan proces razvoja liberalnih vrijednosti koje su kod sebe razvijali stotinama godina podrazumijeva i demokratiju kao stvarni proces usmjeravanja političkih rješenja, tržišnu ekonomiju kao konjukturnu osobinu ili stvarnu želju za vladavinom prava. To traži vrijeme, akcije i procese, promjenu tradicionalnog koncepta društva. Pokazalo se da stanovnici BiH, bez obzira na nacionalnu boju, nisu figure na šahovskoj tabli koje po sopstvenoj intuiciji pomjera visoki predstavnik! Na Zapadu nisu mislili tako, ali su na kraju postali svjesni da su se ipak gubili od koncepta do koncepta. Nestrpljivost je dovela do nametnutih ustavnih promjena 2002. godine. Zatim je američki think thank, odnosno nevladina organizacija USIP, na sramotu svih građana BiH, preko pojedinca, bivšeg zamjenika visokog predstavnika Donalda Hejsa, gotovo do kraja dovela aprilski paket promjena 2006. Štagod da se desilo, nije bilo političke volje za promjene, ko ni dvije godine kasnije u takozvanim butmirskim procesima, u kojima su Španija i Švedska nastojale da predsjedavanje Evropskim savjetom kapitalizuju "bosanskim političkim poenčićem". Koristeći, pri tome, NATO bazu u Butmiru, željele su da stvarno prikažu da u lokalnim okvirima nema kapaciteta, da čak i logistika mora da odrazi autoritarizam međunarodne zajednice. I kada se činilo da je Evropska unija, u ulozi političkog frontmena međunarodne zajednice u BiH, gotovo shvatila kako se dešavaju procesi, Štefan File je kao komesar za proširenje morao "na terenu" da nauči da igra s "političkim mangupima iz naših redova" nije niz deklaracija i večera po večernjim partijskim seansama od Brisela do Sarajeva već gubitnički kod. Možda je najbliže istini današnji predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Juker, koji je rekao ono što svi misle - možda BiH ide ka Evropskoj uniji, ali neće u "mom mandatu", dakle pet godina stendbaja. I šta je ostalo? Možda se pokaže kolike su sposobnosti i dometi evroretorike lokalnih političkih predvodnika da upravljaju političkim procesom, a kolike su mogućnosti lokalnih biračkih tijela da procijene njihovu odgovornost. Na političkoj sceni je pitanje: gdje je tu Dejton? Da li će domaće političke nacionalne liderske klase nastaviti da koriste činjenicu da je današnji ustav BiH u stvari oktroisani, odnosno "sa strane" uvezeni niz ustavnih principa koji se službeno zovu Aneks IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir", sročenih "tamo daleko u američkoj vojnoj bazi Flojd-Paterson" i kojima liderska klasa služi da plaši svoje nacionalne sljedbenike i birače centralizacijom BiH, trećim entitetom ili nezavisnošću Republike Srpske. Neki očekuju da će konačni arbitar biti međunarodna zajednica, koja je formalno neproglašeni cilj o centralizaciji funkcija usmjeravala kroz "puzajuće ustavne promjene", dok to nije zaista zastalo na reformi policije. Da nije tu, stalo bi već negdje drugdje. Jednostavno, nema više političke volje ni političke oportunosti da se prihvate tako usmjerene promjene. U suštini, kad se mirnije sagleda međunarodni okvir postdejtonske Bosne i Hercegovine postaje sve više jasno da oktroisnih ustavnih promjena oktroisanog ustavnog teksta BiH neće, ali i ne može biti. Taj "vruć krompir" u svjetskoj politici niko neće da dirne, u stvari niko nije ni imao namjeru. BiH je presjek američkog konstruktivističkog pristupa u posthladnoratovskom crisis managementu, vrhunac liberalnog institucionalizma koji se ogledao u međunarodnim političkim i pravnim aranžmanima vezanim za BiH: od formiranja Kontakt grupe, čime je minimizirana tradicionalna uloga Ujedinjenih nacija u rješavanju konflikata, preko političkog sistema koji BiH ne daje nikakav atribut, već se ona jednostavno zove Bosna i Hercegovina, do specijalnih paralelnih veza, bezbjednosnih aranžmana i drugih tipično liberalističkih kreacija. Ipak, taj završni mehanizam - ustavna rješenja - politički mogu da pripadaju samo građanima BiH "u oba entiteta i sva tri naroda" kao konstitucionalnoj osnovi ustavno neuređene zemlje.
Postoji li izlaz? Slijedeći briljantne umove iz doba prosvjetiteljstva i racionalizma poput Voltera, Loka, Hobsa ili Monteskjea, koji su udarili temelje prirodnog prava, na kojima i danas stoji zgrada demokratskog konstitucionalizma, ostaje jedan izlaz - otvoriti principijelnu diskusiju o ustavnim osnovama, političkom sistemu i budućnosti Bosne i Hercegovine. Šta će se dobiti - niko sa sigurnošću ne može da predvidi osim jedne stvari: šta god da se dogovori, ako se dogovori, donijeće dugoročniju političku stabilnost koja može da omogući da realni životni problemi kao što su ekonomija i socijalno stanje građana, umjesto proizvodnje straha i napetosti, postanu cilj političkog procesa, umjesto opstanka vlasti bez demokratske političke odgovornosti, dobili smo odgovorne skupštine i vlade. U krajnjem rezultatu, svi ishodi su mogući - od razlaza do unitarizacije, od slabljenja entiteta do jačanja autonomije, dakle sve ono što bi nakon rasprave putem nacionalnih institucija, organa političkog sistema, naučne i akademske rasprave usaglasili stanovnici Bosne i Hercegovine dajući svemu istinsku demokratsku dimenziju.
Autor je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjaluci
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" nekoliko puta sedmično objavljuju prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.