Mi smo država koja svakodnevno obilježava godišnjice. Nažalost, najviše je onih koje govore o stradanjima građana različitih nacionalnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini, a zbog nespremnosti za istinskim suočavanjem sa prošlošću one produbljuju međusobno nepovjerenje koje je i najveća prepreka u izgradnji socijalne, ekonomske i političke stabilnosti u zemlji.
Mir koji je ušao u naše živote je sigurno najveća vrijednost Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH (Dejtonski sporazum), ali je stvorio i pravne pretpostavke za izgradnju Bosne i Hercegovine kao demokratske države, u kojoj će se poštivati ljudska i građanska prava uz dogovor političkih aktera koji su preuzeli obavezu njegove implementacije. Istina, on je imao i određene nedostatke, u prvom redu mislim na činjenicu da nigdje nije utvrđen rok za njegovu implementaciju, a drugo je što su ga trebali implementirati oni politički akteri koji su imali najznačajniju ulogu u samom ratu u BiH.
To su i razlozi zašto je došlo do opstrukcije provedbi obaveza, a u prvom redu mislim na Anex 7, jer su sve tri strane bile protiv povratka, čime su pokušale ostvariti u miru ono što nisu u ratu, a to su čiste etničke teritorije. Tek je odlukom visokog predstavnika 1998. godine, kojom je van snage stavio sve odluke kojima su dodjeljivani stanovi licima koja na to nisu imala zakonsko pravo taj proces započeo, ali uz velike opstrukcije vladajućih struktura. Posljedice takvih politika se i danas osjećaju, jer je za njih važnija teritorija, a ne čovjek i njegova prava.
Sigurno se mnogo toga promijenilo u ovih 20 godina, više voljom visokih predstavnika, a manje voljom naših političara. Razlog tome je što politike u Bosni i Hercegovini imaju selektivan pristup Dejtonskom sporazumu, afirmišući samo ono što njima odgovara. Svi su saglasni da Ustav BiH, kao sastavni dio sporazuma, ima i diskriminatorski karakter, jer onemogućava jednakopravnost građanima i naroda BiH na čitavoj teritoriji i negira individualna ljudska i građanska prava, ali ne postoji politička volja zbog nedostatka odgovornosti da se ispoštuju međunarodni ugovori koje je BiH ratifikovala, kao i sudske odluke.
Takav selektivan pristup, nažalost, ima i akademska stručna zajednica, koja se vrlo često, kao i političari, poziva na mišljenje međunarodnih autoriteta (Venecijanska komisija, itd.) i ističe samo one stavove koji odgovaraju njihovim političkim mentorima. Bosna i Hercegovina je priznata kao država prijemom u UN 1992. godine, a ne 1995. godine Dejtonskim mirovnim sporazumom, kojim je modificiran teritorijalni ustroj sa dva entiteta. To su činjenice i niko nema pravo da ih negira, što se vrlo često čini.
Sve sam više uvjeren da niko istinski i ne želi da se išta mijenja u ovoj državi, jer ko bi snosio odgovornost za etničku pljačkašku privatizaciju, korupciju, organizovani kriminal, nepotizam, ekononomsku i socijalnu bijedu i nezaposlenost da nema dežurnih krivaca Dejtonskog sporazuma i famozne tranzicije. Sa druge strane, zašto bi mijenjali sistem u kojem ne postoji odgovornost u neki drugi koji bi to podrazumijevao, jer su svjesni da njihov sadašnji način vladanja nebi bio moguć. Zabrinjava i činjenica da smo mi kao građani jedini legalni i legitimni poslodavci ovim vlastima i da imamo pravo da ih kritikujemo i da tražimo promjene koje će nam obezbijediti sigurniju budućnost, opšte dobro za sve građane, a ne samo za mali broj privilegovanih, a ne da nijemo posmatramo beznadežnu situaciju u kojoj se nalazimo i čekamo da neko drugi pokrene pozitivne promjene koristeći demokratske metode kroz dijalog i kompromis, u kojima se niko neće osjećati kao gubitnik ili dobitnik.
Jedan od rezultata takvih politika, ali i apatije i bespomoćnosti, da sve više građana napušta ovu državu, ne samo iz ekonomskih razloga nego i zbog ubijene nade da će se moći bolje živjeti.
Na sreću, postoje i ljudi u politici koji su spremni da rade za opšte dobro svih građana ove države. Nažalost, često se etiketiraju kao izdajnici i neprijatelji naroda iz kojeg dolaze. Ali su ovo, izgleda, vremena gdje je časno biti i izdajnik, a budućnost će pokazati da sam u pravu. Neprihvatljivo je da političari vrlo često žele da zloupotrijebe uspjehe pojedinaca ili nekih kolektiva, koji svojim radom šalju i pozitivnu sliku o ovoj državi, a ništa nisu uradili da im u tome pomognu. Primjer je i veliki uspjeh naše kadetske košarkaške reprezentacije, gdje su se počeli utrkivati u hvalospjevima, a nisu bili spremni odvojiti 10.000 eura, koji su im bili potrebni za ostvarivanje ovog velikog uspjeha, nego je to učinio, umjesto države, jedan častan čovjek (Pero Gudelj).
Postavlja se i pitanje da li će biti uopšte moguće obilježiti 40 ili 50 godina Dejtona zbog velikog odlaska građana ove države u druge države, gdje će imati normalan život za sebe i svoju porodicu, i prirode koja je neumoljiva, jer su naši životi ograničeni. Da li će od Bosne i Hercegovine samo ostati teritorija? To umnogome zavisi od nas. Građani ove države zaslužuju daleko, daleko više nego što danas imaju, jer su pokazali da imaju dostojanstva, ljudskosti i solidarnosti pa stoga imaju i pravo da zahtijevaju od naših političara da promijene svoje ponašanje, da se vrlo često okrenu i da vide šta je oko njih i iza njih i možda će ih i to upozoriti da politika može biti časno zanimanje, ukoliko se vodi u opštem interesu za dobrobit svih ljudi koji ovdje žive, a ne samo u ličnom interesu za sebe i svoje najbliže.
Treba da dođe vrijeme političara koji će shvatiti istinski svoju ulogu kao upravljača naših interesa, koji će afirmisati ustavni patriotizam i odgovornost, koji će istinski graditi dobrosusjedske odnose, vratiti ubijenu nadu i dostojanstvo svakom pojedincu. Da li ćemo imati takve političare, ovisi upravo od nas koji zajednički treba da se borimo protiv stereotipa i predrasuda jednih prema drugima, da neutrališemo strah od drugog i drugačijeg, da vrednujemo ljude, ne po principu ko je i šta je, nego kakav je kao čovjek, poštujući kulturološke vrijednosti svakog pojedinca.
Vrlo često u drugima tražimo neprijatelja umjesto prijatelja i pokazalo se da imamo mnogo prijatelja koji žele da nam pomognu da postanemo država slična državama Evropske unije, u koju, makar deklarativno, želimo svi da uđemo, tu mislim i na političare, ali je naša neodgovornost, u prvom redu političara, koji se vrlo često kriju i zloupotrebljavaju vitalne nacionalne interese i koji su nas doveli na marginu Evrope, jer su spremni da potpišu sve, ali nažalost vrlo često i da ne ispune ništa od preuzetog.
Ali kako nada umire zadnja, trebaće na jedan objektivan način analizirati šta je to učinjeno u ovih 20 godina, a šta nije, ne optužujući jedni druge, jer nevinih nema i svako je na svoj način vršio opstrukcije implementacije preuzetih obaveza, ne samo iz Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i obaveza koje još nismo ispunili kada smo postajali članovi Vijeća Evrope. Moraćemo shvatiti da bilo kakav kompromis nije gubitak nego upravo dokaz da želimo, uvažavajući jedni druge, doći do optimalnih rješenja koja će omogućiti da Bosna i Hercegovina postane istinski demokratska i decentralizovana država, država u kojoj će se poštivati sva individualna i kolektivna prava i u kojoj ćemo imati odgovorne političare, ali i odgovorne građane.
Autor je predsjednik Foruma građana Tuzle
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" će nekoliko puta sedmično objavljivati prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.