Dejtonski sporazum u svojoj osnovi je kreirao sve poluge države, te ostavio mogućnost nadogradnje.
Vjerujem da su kreatori Dejtona u momentu njegovog stvaranja, prije svega Sjedinjene Američke Države, imali pozitivne namjere i vidjeli Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu državu. Nažalost, te poluge nisu iskorištene i konstantnom opstrukcijom njegovog provođenja na terenu od strane dezintegracijskih snaga, a uz pomoć djela međunarodne zajednice, Dejton nije polučio zamišljene rezultate.
Ovdje želim skrenuti pažnju javnosti na nekoliko stvari koje smo propustili da uradimo, a tiču se običnih ljudi i njihovih osnovnih prava, pa samim tim i funkcionalnosti samog sistema države. Kasnije ću spomenuti i šta možemo još uraditi kako bismo popravili standard svih građana u Bosni i Hercegovini uvažavajući Ustav Bosne i Hercegovine proizašao iz Dejtona.
Mnogi se pozivaju na slovo Dejtona i njegove izvore, pa evo da krenemo od Člana 1. Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi: Kontinuitet. Republika Bosna i Hercegovina, čije će službeno ime od sada biti "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao država, uz prilagođavanje njenog unutarnjeg uređenja prema ovdje sadržanim odredbama te unutar njezinih međunarodno priznatih granica. Ona ostaje članica Ujedinjenih naroda, te kao Bosna i Hercegovina može zadržati ili zatražiti članstvo u organizacijama u sklopu sistema Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim organizacijama.
Prema tome, Član 1. jasno govori da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje. Ako nastavlja, znači da je bila država i prije Dejtona i da su potpisnici prihvatili njeno međunarodno priznanje koje se desilo 1992. godine kao i nastavak njenog postojanja. Pored toga je rečeno da se prilagođava samo njeno unutrašnje administrativno ustrojstvo unutar međunarodno priznatih granica. Ovim je također jasno da mnogi političari dovode dio građana, posebno svoje birače, u zabludu o nastanku Bosne i Hercegovine u Dejtonu i njenom nepostojanju prije toga.
Član 1. dalje govori da BiH ostaje članica Ujedninjenih nacija i može dalje uživati ostala prava proizašla iz tog članstva. Danas izabrani zvaničnici Bosne i Hercegovine iz sva tri naroda i ostalih naroda predstavljaju državu u raznim međunarodnim institucijama proizašlih iz kontinuiteta postojanja Bosne i Hercegovine i njenog članstva u UN-u koje traje od maja 1992. godine. To dobro znaju svi političari u Bosni i Hercegovini iz svih etničkih skupina, i zbog toga je trošenje energije tvrditi suprotno.
Ovdje je važno naglasiti da kontinuitetom postojanja Bosne i Hercegovine ostaju na snazi i svi praznici dok se ne donese drugačiji zakon. Jedan od takvih praznika je i Dan državnosti Bosne i Hercegovine koji se obilježava svakog 25. novembra. Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost svih naroda BiH, koji su i danas konstitutivni narodi, da njihova zemlja bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike BiH unutar jugoslavenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Sve nabrojano, a proizašlo iz slova Dejtona, govori o hiljadugodišnjem kontinuitetu države Bosne i Hercegovine. Još mnogo toga proizlazi iz Člana 1. Ustava BiH, ali o tome ćemo reći niže u tekstu.
Jedan od najvažnijih aneksa Dejtonskog sporazuma je svakako Aneks 7, koji govori o povratku izbjeglih i raseljenih osoba kako stoji: "Strane će osigurati da se izbjeglicama i raseljenim osobama omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjeroispovijesti ili političkog uvjerenja.
Da bi pokazale svoje opredjeljenje za osiguravanje punog poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svim osobama pod svojom jurisdikcijom, te za stvaranje, bez odgađanja, pogodnih uvjeta za povratak raseljenih osoba i izbjeglica, strane moraju odmah preduzeti sljedeće mjere za izgradnju povjerenja:
"a. opozvati sve domaće pravne propise i administrativne mjere s diskriminirajućim namjerama ili učincima;
b. spriječiti i hitno suzbiti bilo kakvo pismeno ili usmeno poticanje, putem medija ili na drugi način, na etničku ili vjersku netrpeljivost ili mržnju;
c. širenje, putem medija, upozorenja protiv djela odmazde vojnih, paravojnih i policijskih službi, drugih javnih radnika ili privatnih osoba i pozivanje na njihovo hitno suzbijanje;
d. zaštititi etničko i/ili manjinsko stanovništvo, gdje god se ono nalazilo, te omogućiti neposredni pristup međunarodnih humanitarnih organizacija i promatrača tom stanovništvu.
e. provođenje sudskih postupaka, otpuštanje ili premještanje, ako je to pogodno, osoba iz vojnih, paravojnih i policijskih snaga, te javnih službenika odgovornih za ozbiljna kršenja osnovnih prava osoba koja pripadaju etničkim ili manjinskim grupama."
I ovdje je sasvim jasno šta je slovo Dejtona, a kakvo je stanje na terenu. Danas, 20 godina nakon potpisivanja, povratnici nisu sigurni u svojim domovima, gdje se napadaju, ubijaju i gdje im se oduzimaju osnovna ljudska prava. Jedan od posljednjih primjera jeste brisanje bosanskog jezika u manjem bh. entitetu, a što je ustavom zagarantovano pravo. Takva represija na povratnike od samog potpisivanja Dejtona pa do danas obeshrabrila je stotine hiljada ljudi na povratak u prijeratne domove. Aneks 7 je direktno povezan i sa tzv. entitetskim glasanjem, pa je opstruiranjem povratka entitetsko glasanje u parlamentu države Bosne i Hercegovine preraslo u etničko glasanje. Ovdje se postavlja pitanje kako to da međunarodna zajednica i dalje insistira na entitetskom glasanju, a nije proveden Aneks 7? I jedno i drugo su dio sporazuma, te se ne može djelimično uzimati i provoditi kako kome odgovara. Ako se toleriše etničko čišćenje, zašto se onda ne ukine i entitetsko glasanje? Time se direktno blokira uspostava pravnog sistema u Bosni i Hercegovini, i u konačnici usporava razvoj države i podizanje standarda njenih građana. Zbog takvog, silom izazavanog stanja, neprihvatljivo je i provođenje ustavnih promjena koje bi trajno prihvatile rezultate etničkog čišćenja i sve posljedice koje idu s tim.
Dalje, u Aneksu 9 Dejtonskog mirovnog sporazuma dogovoreno je da "Strane ovim osnivaju Povjerenstvo za javna poduzeća ("Povjerenstvo"), koje će ispitivati osnivanje javnih poduzeća Bosne i Hercegovine za pružanje zajedničkih javnih usluga, kao što su komunalne službe, energetika, poštanske i komunikacijske usluge, a za dobrobit oba entiteta.
Povjerenstvo će se sastojati od pet (5) članova. U roku od petnaest dana nakon što ovaj sporazum stupi na snagu, Federacija Bosne i Hercegovine imenovat će dva člana, a Republika Srpska jednoga člana. Imenovane osobe moraju poznavati specifične privredne, političke i pravne značajke Bosne i Hercegovine te moraju biti osobe priznatog visokog morala. Imajući na umu da će se Povjerenstvo koristiti međunarodnom ekspertizom, strane zahtijevaju da predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj imenuje preostala dva člana, te da jednoga od njih odredi za predsjednika Povjerenstva."
Neprovođenjem Aneksa 9 Mirovnog sporazuma napravljene su nepopravljive štete za Bosnu i Hercegovinu i sve njene građane. Državne korporacije od značaja za cijelu BiH nisu osnovane i time su se stvorile pretpostavke za lokalne tajkune da u sprezi sa politikom ostvare lične materijalne i političke koristi. Dalje je nastavljeno sa procesom privatizacije koji se mogao desiti na dva načina, od kojih je jedan entitetski, a drugi državni. Prvi visoki predstavnik Karl Bilt je podržao entitetsku privatizaciju, započevši proces koji je temelj korupcije u BiH. Kasnije se to nije moglo zaustaviti i došlo je do provođenja entitetske privatizacije uništavanja materijalnih dobara koja pripadaju svim građanima BiH.
Tadašnji predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu dr. Haris Silajdžić je u svojoj knjizi "Za Bosnu i Hercegovinu - izbori iz dokumentacije", objavljenoj 1997/98. godine, potkrijepio dokumentima ovo o čemu ja danas govorim, a koje su potpisivali i neki današnji politički akteri poput Milorada Dodika. Iz dokumentacije jasno je vidljivo ko se borio protiv takve privatizacije, ali su, nažalost nadvladale sile rasparčavanja udružene sa liberalnom filozofijom brze privatizacije na entitetskom nivou, potpomognute Karlom Biltom. Danas vidimo rezultat takvog djelovanja, opustošena preduzeća, obespravljeni radnici u svim krajevima države, opšta neperspektiva mladih ljudi, i na kraju iseljavanja prema zemljama Evropske unije.
Iako Bosna i Hercegovina, kao što smo vidjeli iz Člana 1. njenog Ustava, nastavlja svoj pravni kontinuitet, a samim tim nastavlja biti i titular (vlasnik) svoje imovine, određene političke snage koje dolaze iz sva tri naroda potpisale su podjelu državne imovine. Srećom, takav scenario je spriječen, i danas imamo posljednju priliku da ipak učinimo nešto dobro.
Ovdje ću navesti nastavak Aneksa 9 Dejtonskog sporazuma, koji citiram: "Povjerenstvo će naročito ispitati odgovarajuću unutarnju strukturu takvih preduzeća, uvjete za osiguravanje njihova uspješnoga i stalnog rada, te najbolje načine za pribavljanje dugoročnoga investicijskog kapitala."
Prema tome Dejton nas upućuje na Povjerenstvo i predvidio je i to da će Povjerenstvo naći "najbolje načine za pribavljanje dugoročnoga investicijskog kapitala".
Naime, nijedna ozbiljna dugoročna investicija neće doći u našu državu ako ne nađemo načina kako da napravimo političku stabilnost i damo garancije investitorima. Grupa uglednih nezavisnih intelektualaca i stručnjaka napravila je studiju koja je definisala osnivanje i funkcionisanje Suverenog fonda za razvoj Bosne i Hercegovine, kao i prijedlog zakona o državnoj imovini. Naša država ima vrijednost imovine u desetinama milijardi dolara, što može privući najveće svjetske investicije koje će omogućiti stotine hiljada radnih mjesta. To je jedini pravi način kako izaći iz krize, a sve ostale političke igre su skretanje pažnje običnim ljudima od suštine problema kako bi se dovršila i posljednja pljačka običnog naroda. Na kraju krajeva, državna imovina je imovina svih građana, a ne pojedinaca.
Na ovim prostorima će nastaviti živjeti naša djeca. Oni koji su radili na demontiranju sistema države, njenom slabljenju i pogubnoj privatizaciji, ako im omogućimo da dovrše pljačku, otići će odavde, a narod će ostati obesrpavljen i osiromašen. Mislim da smo došli do ruba propasti kad ćemo morati pogledati jedni druge u oči i reći hoćemo li nastaviti dalje ponirati, ili zajedničkim snagama iskoristiti resurse kojima raspolažemo za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine. U protivnom, mladi odlaze u Evropu, jer siromaštvo ne poznaje granice niti etničku pripadnost.
Zato pozivam na razum i ostavljanje retrogradnih ideja i neiskrenosti iza sebe. Kad pričamo o 20 godina mira, dobro bi bilo da zaobiđemo prazne fraze i analize, i da vidimo kako možemo, držeći se Dejtona, iskoristiti resurse koje imamo za napredak sviju. Naveo sam svoje viđenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i šta su nam donijele opstrukcije njegovog provođenja. Ali u isto vrijeme, ako izvučemo pouke i ne napravimo nove greške, možemo krenuti u snažan razvoj.
Autor je predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" nekoliko puta sedmično objavljuju prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.