Oklijevao sam da li učestvovati u debati povodom 20. godišnjice od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ja nemam utisak da nas ova rasprava u ovom trenutku i pod sadašnjim unutrašnjopolitičkim uslovima igdje vodi. Ona samo odvraća od onih hitno potrebnih reformi privrede, socijalnog sistema, pravosuđa i javne uprave, dok se privredno i socijalno stanje i dalje pogoršava, a BiH sve više zaostaje
Kao što su drugi prije mene primijetili, Dejtonski mirovni sporazum je bez sumnje zaslužan za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini. Smatram da to ne treba potcjenjivati, iako je to tada stvoreno ustavno uređenje izuzetno složeno i u jednoj mjeri nefunkcionalno i sigurno nimalo ne olakšava razvoj BiH u pravcu moderne evropske društvene zajednice. U stvari, postojeći ustavni poredak više je usmjeren ka nagodbi između nekadašnjih sukobljenih stranaka i stavlja etničke skupine i njihove interese iznad pojedinca i njegovih prava i potreba.
Višestruki pokušaji da se to izmijeni su propali, zato što se naširoko razilaze u predstavi o tome kako bi moglo ili trebalo da izgleda novo državno - ustavno uređenje. Većina političkih predstavnika tri konstitutivna naroda, a bez njih je od samog početka bezizgledna bilo kakva izmjena Ustava, slijede otvoreno ili skriveno one ustavno-političke projekte koji su fokusirani na stvarne ili tobože "nacionalne" interese svog naroda i iz tog razloga imaju zajedničko samo jedno jedino - nijedan nije ni sa kojim drugim spojiv.
Ja nemam utisak da se nešto u tome promijenilo. Kao i dosad nepomirljivo se sukobljavaju suprotni "nacionalni" ustavni koncepti, kompromis nije na vidiku. S vremena na vrijeme se doduše stiče utisak da su ovi koncepti postali dio političke simbolike stranaka koje se pretežno etnički definiraju i služe prije svega kao zamjena za realne političke koncepte.
Ovo dopušta samo jedan zaključak: Koliko god bi BiH profitirala od funkcionalnijeg - usput i demokratičnijeg - ustavnog uređenja, trenutno pretpostavke za ustavnu reformu nisu ništa bolje nego prije. Ne samo da nedostaje spremnosti za kompromis, već i razumijevanje da u savremenoj evropskoj demokratiji individualna prava imaju prioritet nad pravima kolektiva i da vezivno tkivo koje spaja moderna društva i državnoj moći daje legitimitet više nisu nacionalni mitovi, nego blagostanje, socijalna sigurnost i pravednost.
Pitanje je dakle: Pruža li ova zemlja svojim građanima bar nadu da će u dogledno vrijeme uživati u blagostanju, socijalnoj sigurnosti i pravednosti? Hiljade ljudi koji BiH svake godine napuštaju daju odgovor na to pitanje s jednim jasnim "ne".
Polazeći od toga oklijevao sam da li uopšte treba da učestvujem u debati povodom 20. godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ja nemam utisak da nas ova rasprava u ovom trenutku i pod sadašnjim unutrašnjopolitičkim uslovima igdje vodi. Ona samo odvraća od onih hitno potrebnih reformi privrede, socijalnog sistema, pravosuđa i javne uprave, dok se privredno i socijalno stanje i dalje pogoršava, a BiH sve više zaostaje.
Znam da mnogi misle da se problemi ove zemlje neće moći riješiti sve dok ne dođe do temeljnih izmjena državnog i ustavnog poretka i da bi radi toga trebalo dati prednost raspravi o reformi Ustava. Ja drugačije gledam na to. Ne postoje odredbe u Ustavu koje zabranjuju kompromise i reforme. Skoro sve je moguće ako ima potrebne političke volje, razumijevanja za neophodnost ubrzavanja strukturnih reformi, kako se ova zemlja ne bi urušila, kako ne bi više bila upućena na milostinju da podmiri svoje dnevne izdatke, kako joj njeni vlastiti građani ne bi više bježali. U proteklim sedmicama dobili smo prvi primjer toga - donošenjem novog Zakona o radu Federacija je dokazala da je moguće sprovesti i kontroverzne reformske poduhvate.
Mi stoga zastupamo stav da politika mora iskoristiti maneverski prostor, koji postojeće ustavno uređenje već sada pruža, kako bi ljudima dali što oni stvarno traže i zaslužuju: blagostanje, sigurnost, pravednost i realnu evropsku perspektivu. Mi se, dakle, koncentrišemo na ekonomske, socijalne i pravosudne reforme kao i djelotvornu borbu protiv korupcije unutar postojećeg ustavnog uređenja i poretka nadležnosti. I, mi podržavamo one političke snage koje će se prihvatiti tih reformi i investirati politički kapital, a ne one koje doduše stalno pričaju o evroatlantskoj integraciji, a na kraju ipak opet daju prioritet svojim stranačkopolitičkim ili ličnim interesima.
Jer, ljudi u BiH su izgubili već dosta vremena. Dvadeset godina poslije Dejtona hara tako zastrašujuća bezperspektivnost. BiH je otok zastoja u jednom svijetu koji se sve brže mijenja i postaje sve složeniji. Konkurencija i pritisak za prilagođavanjem rastu, suočavamo se sa sigurnosnim i ekonomsko-političkim izazovima, koji svakim danom iznova zahtijevaju svu našu snagu i pažnju. Bosni i Hercegovini prijeti opasnost da će izgubiti priključak, da će je jednostavno pregaziti globalni razvoj. EU je na inicijativu Njemačke i Velike Britanije poduzela novi pokušaj da se poguraju već uveliko zakašnjele reforme, koje se odnose na goruće probleme ove zemlje. EU i njene države članice su ispružile ruku, zgrabiti je, međutim, moraju sama Bosna i Hercegovina i njeni politički lideri.
Autor je njemački ambasador u BiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.