Obilježavanje dvadeset godina potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora prilika je da se ozbiljno analiziraju dometi ovog dokumenta.
Svi su saglasni da je ovaj sporazum donio mir u Bosni i Hercegovini, ali o bilo čemu drugom postoji jako mnogo razlika. Jedni smatraju da je u pitanju sporazum koji je jedino moguć za prilike u Bosni i Hercegovini, dok drugi smatraju da ga se mora mijenjati. Srbi dominantno zastupaju prvu tezu, Bošnjaci drugu, dok Hrvati smatraju da sporazum za njih nije dobar i da u BiH oni nisu ravnopravni.
Istina je da je Bosna i Hercegovina danas drugačija nego prije dvadeset godina. Tada nije bilo mnogo institucija koje danas postoje kao što su Oružane snage, SIPA, Državna granična služba, OBA, Uprava za indirektno oporezivanje i slično. Jedan broj ovih i drugih institucija nastao je nametanjem zakona od strane visokih predstavnika međunarodne zajednice (to je ubjedljivo najviše činio Pedi Ešdaun), dok je drugi broj ovih institucija nastao uz saglasnost partija iz Republike Srpske. Dobar broj njih donio je korist i Republici Srpskoj (Uprava za indirektno oporezivanje posebno), dok su druge bile nepotreban trošak bez ikakvih posebnih koristi (Agencija za promociju stranih investicija ili Komisija za koncesije).
Ali bez obzira na ove promjene od kojih veliki broj nije bio u skladu sa voljom srpskog naroda, ipak je osnovni dio Dejtonskog sporazuma ostao nepromijenjen. Tu mislim na dvoentitetsko uređenje i činjenicu da je stvarni život građana i danas kao i prije dvadeset godina najdirektnije vezan za entitete. Obrazovanje, zdravstveno osiguranje, bolničko liječenje, penzije, zapošljavanje, putevi, vodovodi, snabdijevanje elektičnom energijom, kao i mnogo drugih aktivnosti građani Republike Srpske i danas, kao i prije dvadeset godina, obezbjeđuju kroz institucije Republike Srpske. Istovremeno institucije Bosne i Hercegovine nemaju javna preduzeća i ustanove, ne mogu subvencionisati privredu niti vršiti direktne investicije u infrastrukturu, a osim okvirne regulatorne nemaju direktnu ulogu u mnogim oblastima života.
Poređenja radi, stvarni budžet institucija BiH, kada se izuzmu međunarodne obaveze koje entiteti plaćaju, a institucije BiH su samo posrednik, već godinama je oko milijarde maraka. Republika Srpska finansira ovaj budžet sa približno 33% jer je i toliko učešće Republike u raspodjeli PDV-a. To znači da ovakva BiH "košta" Republiku Srpsku oko 350 miliona KM godišnje. S obzirom na to da u institucijama BiH rade i građani RS, da čine trećinu zaposlenih i da oni primaju plate i plaćaju doprinose, te da oko 70% budžeta ide na plate, oko 230 miliona KM se vrati u Republiku Srpsku kroz plate i doprinose. Logičan je zaključak da je maksimalni "trošak" koji Republika Srpska plaća institucijama stotinak miliona KM. Istovremeno budžet Republike Srpske je oko dvije milijarde KM, a u javnim fondovima i budžetima opština prikupi se još oko dvije milijarde KM. Ova vrlo površna analiza je dovoljna da se shvati da su javni prihodi RS četiri puta veći od prihoda BiH, jedanaest puta veći od kontribucije Republike Srpske, a četrdeset puta veći od maksimalnog iznosa koliko BiH "košta" Republiku Srpsku. To pokazuje koliko su entiteti nakon svih nametanja i dalje dominantan stub u ukupnoj strukturi BiH.
Gruba slika o Bosni i Hercegovini i dalje je negativna, posebno kada su u pitanju međunarodne institucije i obična javnost u drugim zemljama. Dominira stav da je ovo komplikovana i nadasve neefikasna zemlja u kojoj je jako teško donositi odluke. Realna analiza bi pokazala da je to previše pojednostavljena slika budući da je u Bosni i Hercegovini u proteklim godinama donesen veliki broj zakona, pa i veoma složenih. No, preduslov za njihovo usvajanje bila je zainteresovanost svih strana za njihovo donošenje, zajednički interes i korist koju su donosili svakoj od strana u BiH. Prema tome, nije sistem odlučivanja sam po sebi bio kočnica niti on sam po sebi donosi blokade. Zbog toga i mislim da Dejtonski sporazum nije nikakvo ograničenje, te da je pojednostavljena slika koja se posebno širi od strane bošnjačkih političara da bi se promjenama Dejtonskog sporazuma povećala efikasnost donošenja odluka u BiH.
Tako danas dvadeset godina nakon potpisivanja i dalje ostaje otvoreno pitanje treba li mijenjati Dejtonski sporazum. Moje je mišljenje da su možda moguće manje promjene za koje su jednako zainteresovane sve tri strane u BiH. I ove promjene bile bi teško ostvarive, ali sam uvjeren da bi veće promjene Dejtonskog sporazuma bile nemoguće i da bi otvaranje te Pandorine kutije oslobodilo duhove prošlosti i bilo vrlo opasno po mir u BiH. Kada bi se otvorila ta nerealna rasprava o drugačijem uređenju BiH od sadašnjeg, u startu bi se pojavile barem tri potpuno različite vizije Bosne i Hercegovine.
Jedna bi se formirala u bošnjačkom dijelu BiH i ona bi pojednostavljeno željela nestanak Republike Srpske i Bosnu i Hercegovinu bez entiteta. Pozivajući sa na sve druge "normalne" države oni bi željeli, a to su i u prošlosti pokušavali da imaju, zemlju s jednim predsjednikom, jednom vladom i jednim parlamentom. Uz to, nastojali bi da se afirmiše princip jedan čovjek jedan glas, što bi se pokrivalo floskulom o demokratiji, a u suštini bi značilo dominaciju i preglasavanje manje brojnih naroda (Srba i Hrvata) od strane većinskog bošnjačkog naroda.
Druga bi se formirala u Republici Srpskoj i željela bi nezavisnu Republiku Srpsku i u suštini nestanak Bosne i Hercegovine. Argumentacija bi bila da je to zemlja nastala voljom međunarodne zajednice, a ne voljom njenih stanovnika i da je najbolje da nestane. Ogromna većina Srba u Republici Srpskoj bi odmah prihvatila ovaj scenario pogotovo kada bi bili sigurni da je moguć miroljubiv razlaz u BiH kao što je to nekada urađeno u Čehoslovačkoj.
Treću viziju bi imali Hrvati u Bosni i Hercegovini koji se smatraju žrtvom Hrvatske i njenih interesa u Dejtonu. Oni svoju poziciju smatraju nepravednom i uporno insistiraju na promjeni Dejtonskog sporazuma i "jednakopravnosti" Hrvata. Njihova vizija jeste nastanak trećeg "hrvatskog" entiteta koji bi obuhvatao geografske prostore gdje su Hrvati većina.
Jasno je da bilo koja od ovih vizija sama po sebi isključuje ostale dvije i da kompromis nije moguć. Odatle i moj pesimizam oko bilo kakvih pozitivnih efekata priče o novom Ustavu ili o potrebi da BiH pređe iz dejtonske u briselsku fazu. Iskreno mislim da je za današnje generacije Dejtonski sporazum i sistem koji imamo jedina alternativa još za barem dvadeset godina. Raspakivanje Dejtonskog sporazuma bi proizvelo sveopštu političku nestabilnost pa i najdirektnije ugrozilo mir. Svi zagovornici svake od prethodne tri ideje znaju da o njima ne može biti saglasnosti, ali neki, a posebno bošnjački političari, uporno otvaraju ove teme želeći da se u proces uključi međunarodna zajednica. Oni smatraju da će međunarodna zajednica nametnuti njihovu viziju BiH kao jedinu logičnu i zbog toga priželjkuju novu mirovnu konferenciju. Oni su razočarani nedostatkom direktnog intervencionizma međunarodnih predstavnika i uporno ga priželjkuju uvjereni da će ići u njihovu korist. Nažalost ili na sreću (kako za koga) u međunarodnoj zajednici ne postoji jedinstvo u pogledima na budućnost BiH i sve je manje entuzijazma (posebno nakon pada tzv. aprilskog paketa) da se uključuje u rasprave o Ustavu te se i sa tog stanovišta može smatrati realnim da je Dejtonski sporazum jedina alternativa za BiH za još dosta godina.
To, međutim, nije niti mora biti bilo kakav problem sam po sebi. Za razumne ljude Dejtonski sporazum je toliko širok okvir da se unutar njega uvijek može naći rješenje za svaki mogući problem. Postoji, naravno, preduslov za to, a to je da zainteresovane strane žele rješenje. A ako imate nerazumne ljude, onda i najidealniji ustav ne može sam po sebi donijeti rješenje. Zbog toga, a znajući nas, smatram da ćemo sigurno obilježiti i četrdesetu godišnjicu Dejtona, ali, nadam se, u boljim ekonomskim uslovima. To će se desiti ako se manemo beskorisnih rasprava o pitanjima o kojima se ne slažemo (Ustav), a okrenemo pitanjima od kojih se živi (ekonomija).
Autor je srpski član Predsjedništva BiH
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" nekoliko puta sedmično objavljuju prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.