Pacijenta kojem na krevetu piše Bosna i Hercegovina bezuspješno liječe od teške bolesti. Nakon komplicirane operacije u Daytonu prije 20 godina svezali su ga u luđačku košulju i pustili na kućnu njegu. Od tada ga međunarodna zajednica drži na infuziji.
Jedina terapija je andolima skidanje visoke temperature. Nadaju se kako bi, kada padne temperatura, nekim čudom mogao ozdraviti. A stanje je zapravo takvo da pacijentu već odavno treba nova operacija. No, ona je nemoguća jer nitko ne želi utvrditi točnu dijagnozu. Kada, pak, to učine, shvatit će kako je temperatura bila samo posljedica. A uzrok je čak i nadriliječnicima jasan. Pacijent boluje od (ne)izlječive bolesti, zvane neriješeno (hrvatsko) nacionalno pitanje.
Nakon Amerikanca Kleina, svakog europskog visokog predstavnika, i Bilda i Westendorpa, i Petritscha, i Ashdowna, i Schwarz-Schillinga, i Lajčaka, i Inzka pitao sam zašto se umjesto andola pacijentu hitno ne urade pretrage. Svi su vjerovali kako će učinkovitije djelovati postojeća terapija. Međutim, pacijent se svako malo otrgne iz luđačke košulje. Postao je opasan i za sebe i za okolinu.
Liječnici moraju hitno sazvati konzilij. On već postoji, ali se 15 godina nije sastao. Zove se Vijeće za provedbu mira (PIC), koje čini 55 država. Ono bi trebalo kroz svoj upravni odbor, koji ima 10 članica, da kontrolira stanje daytonske tvorevine. Jedna država koja ima dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Već ta formula (1+2+3) generira sve probleme. BiH može biti funkcionalna samo po formuli države s tri-četiri federalne jedinice. To bi značilo ukidanje Federacije i deset županija. Umjesto sadašnjih 14 vlada, bilo bi ih samo četiri ili pet. Unutar (nacionalnih) federalnih jedinica rješavala bi se građanska i pitanja manjina ("Sejdić i Finci"). Nakon toga nitko se više ne bi bavio nacionalnim, već životnim pitanjima. Narod bi već na sljedećim izborima birao najbolje, a ne kao do sada, zbog straha, nacionalne stranke.
U BiH se uvijek govori o prijevremenim izborima, ali bilo kakve izbore ima smisla održati tek onda kada se usvoje ustavne promjene. Čemu izbori dok se ne riješi funkcionalni ustroj države? Sve će ostati isto. U ovakvom zamršenom bh. sustavu svi najsposobniji svjetski političari postali bi nemoćni. Nasuprot tomu, s federalnim (nacionalnim) jedinicama država bi profunkcionirala. Pale bi međunacionalne tenzije. Ovakav ustroj bi pojeftinio državu za barem 60 posto. Međunarodna zajednica više ne bi bila potrebna. Ured visokog predstavnika bi odmah bio zatvoren, a takvu BiH bi brzo i EU i NATO stavili pod svoj kišobran.
Dakako da će protiv ovakvog prijedloga biti oni koji ne žele uređenu BiH. Osobito oni koji u zamršenom političkom sustavu love u mutnom. U sređenoj državi više ne bi mogli drugima otimati i birati im predstavnike. Više ne bi mogli matematičkim manipulacijama postavljati vlade. Niti bi se pod krinkom građanskog moglo otimati nacionalno. Federalne jedinice ili entiteti bi poticali natjecanje stranaka. Bez straha od prijevara. Ne bi se više Hrvati, zbog zaštite od majorizacije, morali homogenizirati samo oko "stožerne stranke". Mogli bi se politički pluralizirati. Ako se istakne ovakav prijedlog, unitaristi će vrisnuti napamet naučenu parolu: nećemo nacionalistima dopustiti nove podjele BiH. Kao da sada BiH već nije podijeljena. Dežurnim domoljubima treba kaos.
On je dodatno produbljivan revizijom Daytona. Koji više ne sliči na svoj izvorni oblik. Pretrpio je velike promjene, baš kao i Ustav Federacije. Od 1994. pa do kraja 2005. godine ukupno je doneseno 108 amandmana. Najveći dio njih, a osobito oni koje su nametnuli visoki predstavnici u BiH, u bitnome su izmijenili temeljna načela Ustava. Većina ih je na štetu Hrvata. Upravo ovim amandmanima otvoren je put za stvaranje Federacije BiH kao bošnjačkog entiteta. Povod Petrischevim i Ashdonovim amandmanima je bila odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda. Ona je zloupotrijebljena kako bi se dekonstituirao malobrojniji narod. Evo samo jednog primjera.
Dom naroda se do 2000. sastojao od 60 zastupnika. Po 30 Hrvata i Bošnjaka. Odluke su se donosile natpolovičnom većinom svakog od nacionalnih klubova. Međutim, "sarajevski" stratezi su uz blagoslov međunarodne zajednice smislili plan kako razvlastiti Hrvate. Uz hrvatski i bošnjački klub, dodali su i srpski, plus sedam "ostalih". Nacionalne klubove su smanjili s 30 na 17. Za imenovanje predsjednika, a time posredno i Vlade Federacije, umjesto polovine, potrebna je jedna trećina. Dakle, šest izaslanika iz hrvatskog kluba. Time je omogućeno da se simboličnom manjinom može izabrati vlast. Štoviše, izaslanici ne moraju biti Hrvati. Dovoljno se tako predstaviti.
Tendenciozno je određen i broj izaslanika koje daje svaka od 10 županija. Primjerice, Goražde i ta županija, u kojoj slovom i brojem ima desetak Hrvata, daju jednog izaslanika, koliko i cijela Posavina, u kojoj je četrdesetak tisuća Hrvata. Stotinak tisuća Hrvata iz zapadne Hercegovine u Domu naroda predstavljaju samo dva izaslanika. Dakle, glas u Goraždu vrijedi nekoliko tisuća puta više nego u Širokom Brijegu. Ovo najzornije pokazuje kako je obespravljena hrvatska većina.
"Lešinarima izbora" ovakvim pravilima ostavljen je širok prostor za ulov. U potrazi za plijenom ne trebaju se iscrpljivati u većinski hrvatskim, nego u bošnjačkim županijama. Ako proguraju na izborima po jednoga svoga Hrvata iz Goražda, Bihaća, Sarajeva, Tuzle i dva iz Zenice, eto ih šest. Imaju kapitalce za jednu trećinu hrvatskog kluba. Receptom smišljenim u kuhinji bošnjačkog SDP-a, mogu uspostaviti vlast bez legitimnih Hrvata. I upravljati političkim procesima i stotinama milijuna maraka. Uzalud je što Hrvati okupljeni oko Hrvatskog narodnog sabora mogu imati 90 posto glasova. Čak i da dobiju 100 posto hrvatskih glasova, teoretski mogu imati samo 11 od 17 izaslanika. Tada ne znače ništa jer bošnjačke stranke sa svojih šest Hrvata mogu upravljati Domom.
Ovakva diskriminirajuća, komplicirana i nesređena država sama je sebi svrha. Ako se ustroji, kuda će deseci tisuća činovnika domaće i strane administracije? Što će oni raditi!? Postoje stotine nevladinih organizacija koje simuliraju razvoj civilnog društva. Njih, oko 70.000. Hoće li se moći integrirati u sustav kakav nisu zagovarali!? Tisuće stranaca radi na provedbi Daytona. Kuda će ako se provede!?
Stotine tisuća je zainteresiranih da se pacijenta još jače sveže u luđačku košulju. Jer, kada ozdravi, oni ostaju bez posla. Zato će svi zajedno uvjeravati neinformirani svijet kako se ne može ništa promijeniti. Samo neka šalju novac za već odavno najskuplji poslijeratni projekt na svijetu. Nemirna Bosna je unosni svjetski biznis!
Autor je glavni urednik bh. izdanja "Večernjeg lista"
- (Kolumna objavljena u "Nezavisnim novinama" i "Večernjem listu")
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" će nekoliko puta sedmično objavljivati prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.