Dejtonski mirovni sporazum ozvaničio je kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu, osiguravši državni, teritorijalni i međunarodni kontinuitet Bosne i Hercegovine.
Unutarnja organizacija kroz dva entiteta i Brčko distrikt BiH ponudila je jednu prilično komotnu varijantu u kojoj su se interesi tri konstitutivna naroda trebali realizovati razvijanjem tih administrativnih cjelina i lokalnih zajednica, u okviru države Bosne i Hercegovine. Nažalost, danas moramo konstatovati da su entiteti propustili šansu da budu mjesta ugodnog življenja za sve građane i narode, osiguravajući im ravnopravnost, ljudska prava i slobode. To se u doglednoj budućnosti mora promijeniti.
Kompromis je bio jedini način da se u funkciju stave svi sudionici ovih procesa i da se osigura trajni mir, a u postizanju, pa čak nekada i iznuđivanju kompromisa, bila je nephodna podrška i pomoć međunarodnih organizacija. Oni koji su radili na podjeli Bosne i Hercegovine nisu je u budućnosti vidjeli kao jedinstvenu državu. Stoga je to posredovanje bilo važno i imalo je presudnu ulogu u stabilizaciji prilika. Praksa međunarodnih vojnih snaga i diplomatskih misija, utemeljena na Dejtonskom mirovnom sporazumu, da sve procese dovedu do funkcionalnog nivoa naglo je prekinuta, a da institucije države Bosne i Hercegovine nisu pripremljene da same nastave djelovati. U jednom trenutku činilo se da je Bosna i Hercegovina na dobrom putu da postane funkcionalna država, ali međunarodne institucije nažalost nisu osigurale mehanizme sprječavanja procesa da se vrate unatrag. Kada smo vjerovali da Bosna i Hercegovina grabi ka Evropi, ispostavilo se da su odjednom isplivale snage koje su kao svoj program djelovanja stavile blokiranje zemlje, zaustavljanje njenoga razvoja i ozbiljno djelovanje na njenom cijepanju. Nezabilježeno je da državni funkcioneri i službenici, da visoki političari i diplomate jedne države, o njenom trošku, na redovnoj plaći, rade na rušenju te države. Mi smo svjedoci da smo u jednom trenutku imali značajan broj političara koji u državne organe dolaze iz entiteta RS otvoreno ruše državu Bosnu i Hercegovinu, ne libeći se da za tu djelatnost uzimaju visoke plaće, da imaju diplomatske pasoše ove zemlje, da voze skupa vozila i imaju kabinete koji se finansiraju od građana ove zemlje. Dejtonski mirovni sporazum nije na najbolji način uspostavio mehanizme zaštite države, iako je jasno rekao da se entiteti ne mogu otcijepiti. Nije problem da neke stranke imaju politički program cijepanja zemlje, svako ima pravo na svoj stav, ali je problem kada to rade javne institucije. Ustavni sud morao je oštro djelovati i spriječiti antiustavno djelovanje i pokušaje rušenje ustavnog poretka. Nažalost, sitni politički interesi ostavili su uticaj na djelovanje Ustavnog suda, kao i na druge pravosudne institucije koje su se morale izdići iznad dnevne politike, pa čak i interesa samo jednog naroda.
Dejtonski mirovni sporazum kreiran je i potpisan kako bi kao ključni dokument, kao jedna neraskidiva cjelina, uredio bosanskohercegovačko poslijeratno društvo. Građanima i narodima u Bosni i Hercegovini ostavljene su beskrajne mogućnosti uređenja života u okviru jedinstvene i cjelovite, međunarodno priznate zemlje. Međutim, već u prvim danima nakon stupanja na snagu ovoga sporazuma uvidjeli smo da on ima brojne manjkavosti. Ali, imao je i brojne kvalitete. Smatram da je ključni nedostatak Dejtonskog mirovnog sporazuma loše riješen garantni mehanizam provođenja tog sporazuma. Ured visokog predstavnika, u skladu sa bonskim ovlastima, donosio je ad hoc brojne odluke, ali su one vremenom transponirane na sukob između vlasti bh. entiteta RS i OHR-a, umjesto da je provođenje sporazuma na određenim vremenskim tačkama taksativno provjeravano. Vijeće za provedbu mira moralo je odlučnije, oštrije i bez kompromisa provesti Dejtonski mirovni sporazum, te otkloniti njegove opstrukcije. Iako ima mnogo manjkavosti, Bosna i Hercegovina bi danas bila stabilna i prosperitetna zemlja da je sporazum proveden u potpunosti. Nažalost, sa pozicije potpredsjednika bh. entiteta RS moram konstatovati da sporazum nije odgovorio najvažnijim zahtjevima stvaranja modernog društva Bosne i Hercegovine. Umjesto da se primičemo standardima modernog svijeta, mi u ovome entitetu danas imamo kršenje ljudskih prava, uskraćivanje prava na jezik, na nacionalnu grupu predmeta, Bošnjaci nisu ravnopravni prilikom zapošljavanja u javni sektor. Takvo društvo nema budućnost, ma koliko aktualne vlasti na ovaj način pokušavale da održe njegov opstanak. Nijedan totalitarni sistem, baziran na kršenju ljudskih prava, nikada nije dugo potrajao.
Provedba Aneksa VII, kao ključni interes protjeranih Bošnjaka iz RS, nije dostigla nivo koji je morala dostići. Vlasti RS dvije decenije na različite načine i u različitim vremenima u kontinuitetu rade na onemogućavanju, sprječavanju ili usporavanju procesa povratka. Kao posljedica i(li) cilj takve politike je cementiranje i legalizacija etničkog čišćenja sela i gradova u RS. Bošnjaci i Hrvati se nisu vratili, jer su permanentno imali problem na drugoj strani. Pri tome, nakon potpisivanja mira, tada zvanična politika je inicirala preseljenje desetina hiljada Srba iz Sarajeva, kako bi se pravila etnički čista teritorija. Dejtonski sporazum nije podrazumijevao stvaranje etnički homogenih teritorija, ali su to vlasti RS neprekidno činile, vodeći entitet u konačnici ka odvajanju, odnosno ka realizaciji ratnih ciljeva. Takva politika nikada nije napuštena, naprotiv u svom najradikalnijem obiku došla je do izražaja posljednjih godina, kroz otvorene najave i jako političko djelovanje na otcjepljenju i osamostaljivanju entiteta koji je dobio legitimitet Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Vijeće za implementaciju mira ima obvezu da ovu zemlju vrati na put Dejtona i njegovih rješenja. Mora se ozbiljno i odgovorno kazati da je Dejton predvidio cjelovitu i stabilnu zemlju i ako se odstupa od toga principa, onda se mora odustati i od RS, koja je rezultat Dejtona. Mora biti jasno svima da odustajanje od Dejtona vrća stvari daleko, na početak devedesetih i na Ustav Bosne i Hercegovine koji je tada postojao. Dejtonski Ustav nije švedski sto sa koga se može uzeti decentralizacija zemlje, a odbaciti državni sud i tužilaštvo, kao temelj sigurnosti. Da se mogu uzeti specijalne veze sa Srbijom, a spriječiti Bošnjake da se vrate svojim domovima.
U ovom trenutku niko nema interes da Bosnu i Hercegovinu vodi ponovno u devedesete godine. Dejtonski sporazum je pretpostavio da će se vremenom graditi povjerenje i saradnja među narodima, religijama, entitetima... Zemlja je u jednom trenutku vođena u tom pravcu, međutim, problem je nastao u trenutku kada je bh. entitet RS vidio svoju šansu da se osamostali i otcijepi, otvoreno rušeći ustavni poredak, rušeći državu Bosni i Hercegovinu, podređujući politiku mira opasnim pretenzijama na teritoriju i državnost Bosne i Hercegovine. Takve pretenzije nužno moraju izazvati reakcije onih koji se ne slažu sa njima. Moraju izazvati reakcije onih koji garantuju mir i provedbu mirovnog sporazuma. Proces jednostrane destabilizacije međunacionalnih odnosa i same države već dugo se vodi od nekih političara iz Banjaluke, bez posebne brige o njegovim posljedicama. Danas je taj proces dostigao zabrinjavajuće razmjere kojih niko od nas nije u potpunosti svjestan. Bošnjaci dvije decenije otvoreno pokazuju da su za mir, saradnju i povezivanje, da su za suživot na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, međutim, aktualna politika vlasti u RS ne želi takav odnos, jer on aktualnoj politici izbija argumente da je nemoguće živjeti sa Bošnjacima. Zato su i političari i mediji stavljeni u funkciju proizvođenja incidenata, stvaranja fame da Bošnjaci žele ISIL, da se spremaju da osvoje RS, da imaju svoje baze, itd. To je stvaranje straha i panike, a za cilj ima homogenizaciju naroda. Takva politika je opasna po sudbinu Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Dejtonski mirovni sporazum u terminološkoj postavci ima pojam mir, stalno nas podsjećajući da je prije toga bio rat. Zato, mislim da u ovom trenutku Bosni i Hercegovini trebaju političari koji će istrajavati na miru i kompromisu. Dvije decenije od potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma dobar su povod da se načini ozbiljna rekapitulacija onoga što je taj sporazum, pored okončanja rata, donio, da se analiziraju svi njegovi rezultati i posljedice, te daju kvalitativne ocjene iz kojih bi mogle proizaći smjernice koje će unaprijediti društveni ambijent i život svih građana Bosne i Hercegovine. Ozbiljan pristup takvome poslu podrazumijevao bi uvažavanje stavova svih nacionalnih i vjerskih zajednica, političkih organizacija i struktura u Bosni i Hercegovini, koje su interesno vezane za Dejtonski sporazum kao nepobitnu činjenicu. Taj posao bi mogao biti obavljen na ozbiljnoj konferenciji pod međunarodnim pokroviteljstvom, koja bi se pripremala nekoliko mjeseci i imala za cilj unaprjeđenje života. A za takav posao nam je potrebna želja i dobra namjera svih aktera procesa. Mislim da to u ovom trenutku nemamo na raspolaganju.
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" će u naredna tri mjeseca dva puta sedmično objavljivati prigodne kolumne i feljtone.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.