Je li percepcija koja se godinama stvara o BiH i Daytonskom mirovnom sporazumu kako unutar same BiH tako i ona koja je se stvara u njenom užem i širem okruženju točna ili se u svemu pretjeruje?
Naime, domaći komentatori i kovači složenica često i sami bh. intelektualci ovaj sporazum nazivaju Daytonskom luđačkom košuljom, a BiH ne-funkcionirajućim polu-protektoratom, dok u isto vrijeme analitičari iz međunarodne zajednice BiH opisuju kao zemlju zamrznutog konflikta, nedovršenog mira ili zemlju pozitivne stagnacije.
Odgovaraju li takve percepcije istini dvadeset godina nakon parafiranja tog sporazuma u SAD te potpisivanja u Parizu? Pojedini analitičari koji dolaze iz različitih etničkih skupina s današnje distance analiziraju dostignuće tog sporazuma vrlo su kritični o njegovim dometima te postavljaju pitanje njegove ne-savršenosti često puta i vrlo subjektivno. Zato je važno podsjetiti se na okolnosti u kojima je nastao taj dokument. Bilo je to vrijeme ratnih razaranja u kojem su ginuli ne samo vojnici, nego i civili, vrijeme osveta i ljudskih tragedija, raseljavanja, pa i genocida. Preko milijun i pol ljudi je raseljeno, a dobar dio njih završio u izbjeglištvu. Hrvatska je, iako smo i sami bili u ratu u to vrijeme, primila i zbrinula preko 700 tisuća izbjeglica iz BiH. I nakon višegodišnjih pokušaja i neprihvaćanja različitih modela nuđenih od strane međunarodnih posrednika, konačno je zaustavljena ratna drama potpisivanja DMS-a. I to je bez ikakve sumnje najveća vrijednost toga sporazuma. Druga njegova vrijednost je što je DMS, pogotovo Aneks 4 tog sporazuma, odnosno Ustav BiH otvorio mogućnost njegove daljnje dogradnje i usklađivanja sa vremenom i okolnostima u kojima se razvijala BiH u posljednjih 20 godina.
A te promjene, koje se nisu događale samo u BiH, nego i cijeloj regiji zahvaćenoj ratom nisu bile jednoslojne. Paralelno sa liječenjem ratnih rana, obnovom i izgradnjom uništene infrastrukture, dok je u BiH još bilo stacionirano preko 60.000 NATO vojnika, trebalo je provesti društvenu tranziciju iz jednopartijskog sustava planske privrede u društvo političkog pluralizma i tržišne ekonomije, te stvoriti potpuno novu državnu strukturu koja je trebala odgovoriti novim uvjetima i novim društvenim odnosima. Često se spominju i uspoređuju odnosi u BiH prije rata i govori se kako je sve bilo bolje, a posebno odnosi među pripadnicima različitih etničkih grupa. Zaboravlja se da je tada te odnose kreirala čvrsta ruka komunističke partije i da je svako inzistiranje na onome što danas nazivamo ljudskim pravima i slobodama bilo strogo sankcionirano vrlo sofisticiranim partijskim mehanizmima. Bar Bošnjaci, pa i bh. Hrvati imaju "odličnih" iskustava s partijskim oblikom takve demokracije.
Tranzicije koje su vođene odmah nakon rata u uvjetima kada su se još liječile ratne rane i stvarali temelji potpuno novog državnog ustroja, a u BiH je to bilo posebno specifično; dva entiteta i vrlo male nadležnosti na razini države BiH (u početku samo tri ministarstva), stvaraju odlične uvjete za sveopću pljačku bivše društvene imovine. To je dalje dovelo do urušavanja najvažnijeg resursa ove zemlje, a to je bio sektor industrije. Uz to stvaran je eldorado za kriminal i korupciju, koji su dodatno rastočili ono malo društvene i gospodarske supstance na kojoj su obični građani jedino mogli realizirat svoje osnovne ljudske potrebe.
U takvim okolnostima, nakon zaustavljanja ratnih razaranja počinje implementacija Daytona, uz nadzor i velike ovlasti Vijeća za provođenje mira (PIC) i visokih predstavnika.
Gotovo svi subjekti političkog života u BiH vrlo su kritični prema ulozi, aktivnostima i mjerama koje je uvodio visoki predstavnik u procesu implementacije Daytona. Srbi misle da im je on razgradio RS, Hrvati govore da od preko 300 intervencija u ustavne odredbe od strane visokog predstavnika, gotovo sve su bile na njihovu štetu, a Bošnjaci tvrde da se kao temeljni narod i kičma BiH, u političkom, duhovnom i patriotskom smislu polako dovode na razinu kritične mase koja neće moći spasiti budućnost BiH. Istina je ipak ili na sreću malo drugačija. Sjetimo se najplodnijeg perioda državne transformacije u BiH između 2002. i 2006. godine. Na vlasti su bile tri najvažnije narodnjačke stranke SDA, SDS i HDZ BiH. Uz snažni pritisak međunarodne zajednice i visokog predstavnika provedeni su snažni reformski zahvati kao što su jedinstvena državna granična služba, Sud BiH i Tužilaštvo BiH, jedinstveni sigurnosni sustav, jedinstvena carinska služba, jedinstvena služba indirektnih poreza, jedinstven sustav zapovijedanja OS BiH, te čitav niz državnih agencija kojima upravlja država. Vijeće ministara je od tri resora došlo na deset, koji pokrivaju gotovo sve najvažnije funkcije ove države.
Nakon toga uspješnog razdoblja slijede godine stagnacije. Visoki predstavnik više ne želi koristiti bonske ovlasti, čini se da ni u Vijeću za implementaciju mira nema više čvrstog konsenzusa oko daljnje pripreme BiH društva za euroatlantske integracije, a među glavnim političkim subjektima nema dovoljne političke volje da se nastavi s reformama kao glavnog preduvjeta za konsensualno otvaranje puta prema EU i NATO-u. Prije svega se to odnosi na implementaciju sudske odluke u slučaju "Sejdić i Finci", a zatim i dugogodišnju majorizaciju bh. Hrvata nejasnim formulacija u izbornom zakonodavstvu.
Kako bi se prekinuo taj višegodišnji zastoj, koji je opasno ugrozio egzistencije same države, EU je uz potporu SAD ponudila novu strategiju za BiH koja ima za cilj provođenje prije svega gospodarsko-socijalnih reformi, a paralelno s tim implementaciju uvjeta iz Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje, čime će se otvoriti put BiH za punopravno članstvo u EU i u budućnosti NATO.
Implementacijom poglavlja 23. i 24. koja tretiraju pitanja pravog sustava, sloboda i ljudskih prava, konačno bi trebalo biti riješeno pitanje ustavne ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda kao i ostalih građana BiH, a u okviru toga i slušaj "Sejdić i Finci".
Zato svi oni koji na bilo koji način imaju utjecaj i nose odgovornost za budućnost ove zemlje moraju imati njenu viziju razvoja u idućih pet, deset ili 15 godina. Zemlja koja ima preko tisuću rijeka, koja je posljednjih godina stalni izvoznik električne energije, zemlja koja ima preko 50 posto instalirane snage iz obnovljivih izvora energije, ili koja proizvodi 30 posto do 50 posto ukupne električne energije, a pri tom koristi svega 35 posto svojih ukupnih potencijala, kojima treba dodati potencijale sunca, vjetra ili biomase sa dokazanim rezervama uglja, srebra, cinka, zlata i drugih metala je bogata zemlja.
Geostrateški položaj BiH je takav da niti jedan koridor; energetski, transportni, turistički, logistički koji spaja sjever Europe s njezinim jugom ili njen zapad s istokom gotovo da ne može zaobići BiH. Vrijedni, obrazovani građani ove zemlje zaslužuju da održivim korištenjem tih resursa dugoročno osiguraju sebi i generacijama koje dolaze svoje životne ambicije i zadovolje svoje svakodnevne potrebe.
Hrabri bh. političari ove ili neke nove generacije moraju na osnovu unaprijed utvrđenih zajedničkih principa, kao što su nedjeljivost ove zemlje, njenog prosperiteta i europske perspektive, optimalnih odnosa nadležnosti na različitim nivoima, a koji će rezultirati i u optimalnoj razini decentralizacije vlasti između države i regionalnih jedinica, te balansa osobnih i kolektivnih prava, kreirati takav političko-institucionalni sustav u kojem će se Srbin i Hrvat u Sarajevu, Bihaću ili Tuzli, Bošnjak u Širokom Brijegu i Banjaluci osjećati kao ravnopravni građani BiH, ali i EU. Zbog teške socijalne i gospodarske situacije u zemlji, to će se svakako morati što prije dogoditi.
Na taj način umjesto neke nove konferencije o BiH ili Daytona II biti ćemo svjedoci evolucije originalnog Daytona, a što je uz zaustavljanje rata bio i njegov drugi i najvažniji krajnji cilj.
Autor je ambasador Hrvatske u BiH
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" će u naredna tri mjeseca dva puta sedmično objavljivati prigodne kolumne i feljtone.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.