Film i serije

Almodovar u dnevniku o Madoni, Banderasu, klaustrofobiji

Almodovar u dnevniku o Madoni, Banderasu, klaustrofobiji
Foto: Tanjug/AP | Almodovar u dnevniku o Madoni, Banderasu, klaustrofobiji

Čuveni španski filmski reditelj Pedro Almodovar tokom izolacije u svom domu u Madridu zbog epidemije korona virusa piše dnevnik u kojem se prisjeća različitih poznanstava, filmova, knjiga... a koji u cijelosti prenosi IndieWire.

U drugom dijelu dnevnika Almodovar piše o Madoni, Džejn Fondi, Šer, Banderasu, klaustrofobiji...

Započinje priču u ponedjeljak uveče kada su najavljene nove pojačane mjere, a kako je kazao, tada je prvi put počeo da osjeća simptome klaustrofobije u karantinu...

"Oni su došli kasno, pošto već neko vrijeme patim od klaustrofobije i agorafobije; znam da su suprotne patologije, ali moje tijelo je paradoksalno, to je jedna od njegovih karakteristika, oduvijek je bilo", piše Almodovar.

Želio je da izađe napolje, a kako kaže, taj osjećaj zabranjenog izazivao mu je zadovoljstvo.

"Tako da sam se tog utorka ujutro obukao da izađem i osjećao sam se kao da radim nešto izuzetno: oblačim se.

Prošlo je 17 dana od kada sam to poslednji put učinio”, piše reditelj.

Oblačeći se prisjetio se brojnih drugih prilika kada je birao odijelo - važnih trenutaka koji su obilježili njegov život.

Sjetio se kada se 1980. godine oblačio u ulici Lope de Rueda za premijeru filma "Pepi, Luci, Bom" u bioskopu Penalver, u ulici Conde de Penalver.

To je bio prvi put da će njegov film gledati publika, prvi put u pravom bioskopu i kao dio komercijalnog kruga, sa sjedištima punim ljudi.

"Publika je gledala slike koje sam stvorio sa mojim prijateljima, tokom godinu i po dana koliko je trebalo da se snimi. Oni koji nisu napustili bioskop, toliko su se smijali. Sjećam se da sam nosio crvenu satensku jaknu koju sam kupio na tržnici Portobelo u Londonu", piše Almodovar.

U svojim zabilješkama prisjetio se u prve ceremonije Oskara kojoj je prisustvovao, 1989. godine, i večere kod Džejn Fonde koja joj je prethodila.

"Bila je opsjednuta prepravljanjem 'Žene na rubu živčanog sloma'. Pozvala je vrlo malo ljudi, Anđeliku Hjuston i Džeka Nikolsona, tada njenog partnera, koji je Bibijani Fernandes pomenuo da ju je vidio popodne kako gleda Lejkerse", sjeća se Almodovar.

Bila je tu i Šer, "s prirodnim šminkom, kako bi izgledala kao da je nema - ljepša i mlađa nego što je zamišljao", i na njegovo iznenađenje - Morgan Ferčajld.

"Džejn Fonda mora da je primijetila moje iznenađenje pošto je nakon toga objasnila da je često išla na demonstracije sa Morgan, koja je bila feministkinja", piše reditelj.

Jutro nakon ceremonije primio je telefonski poziv u hotel, ženski glas.

"Kaže mi, kao da nije svjesna njenog uticaja, ali uvjerena da će njen glas uticati na mene: 'Zdravo, Madona je, snimam film Dick Tracy i voljela bih da vam pokažem set. Danas ne snimam i mogla bih vam se posvetiti'. To bi mogla biti lažna Madona ili psihopata koji je razmišljao da me isiječe na komade - kako je sjajno to opisao Džejms Elroj svojim romanima", prisjeća se Almodovar.

Odlučio je da povjeruje da je riječ o "pravoj Madoni", te je otišao na set, na kojem su se, kako kaže, svi odnosili prema njemu s velikim poštovanjem.

"Snimali su scenu u kojoj je neprepoznatljivi Al Paćino neprekidno trabunjao. Sljedeće godine nominovan je za Oskara, a film je dobio tri statuete. Madona me je provodila kroz setova i upoznao sam nekoga kome sam se silno divio - Milenu Kanonero, kostimografkinju koja je do tada već osvojila tri Oskara", kaže Alomodovar.

Posjeta njenoj radionici bila je ono što je vjerovatno ostavilo najjači utisak na njega tokom te posjete, a kako je istakao, to bi bio jedini razlog zašto bi volio da radi u Holivudu - opsjednutost detaljima.

"Ako vas Madona zove i poklanja vam toliko pažnje, uprkos tome što nije osvojila Oskara, to znači da djevojka zaista ima veliko interesovanje za vas", kaže Almodovar.

Nije im trebalo toliko dugo da se ponovo sretnu, sljedeće godine povodom njene "Blond Ambition Tour".

"Izlazio sam s njom dok je bila u Madridu. Organizovao sam veliku flamenko zabavu za nju s brojnim gostima, ali ona mi je jasno rekla da ju je, pored mene, zanimao samo još jedan gost - Antonio Banderas. Obećao sam joj da će Antonio biti tamo, ali nisam joj rekao da ga ne bih mogao pozvati bez njegove tadašnje supruge Ane Leze, velikog obožavaoca pjevača koji je nastupao", prisjeća se Almodovar.

Kako navodi, Madona je odlučila kako treba da sjedne - ona za glavnim stolom s njim sa desne strane, a sa lijeve Banderas, dok je njegovu suprugu poslala što dalje.

"Morao sam da prevedem za Madonu neka od pitanja koja su je veoma zanimala u vezi sa Antoniom. U tom trenutku u karijeri, Antonio se spremao da poleti kao raketa. 'Veži me' upravo se otvorio u SAD, a kritičari Holivuda (i Madona) zaljubili su se u njega, ali te večeri 1990. nije govorio ni riječ engleskog", piše reditelj.

On se prisjetio i trenutka večeri kada ga je Madona zamolila da upita Banderasa "da li voli da udara žene".

"Preveo sam mu. Antonio ne govori ništa, mrmlja i povlači lice kao da govori: 'Ja sam španski gospodin i učiniću sve što jedna dama od mene zatraži'. Za mene je to bila elokventna tišina i gest. Ali Madona je željela još. Pitajte ga, ponovo mi je rekla, da li voli da ga žene udaraju. Prevedem: 'Udarati' i 'žene' bile su dvije riječi s kojima sam već bio upoznat 1990. Antonio je učinio istim gestom, što nije značilo ni jedno ni drugo, ali da je on u službi ženskih želja", iskren je Almodovar.

Istakao je da je ovo napisao samo da bi ljudi znali kako je ta noć zaista izgledala.

Na kraju ovog dijela dnevnika Almodovar se vratio na svoj izlazak nakon 17 dana, kako bi otišao do prodavnice, a koji je u njemu, kako je kazao, probudio vrlo snažan osjećaj, ali ujedno i pun smirenosti i praznine.

"U tom trenutku nisam razmišljao o žrtvama ili o zaraženim, ispred mene je bila do sada neviđena slika Madrida i jednako jedinstvena situacija koju još ne znam kako da opišem. Radije ne bih razmišljao o žrtvama (to nije tačno, trudim se da pomognem koliko mogu). Svi znamo užasne brojke i ovo sam napisao upravo da zaboravim; to je oblik bjekstva iz sadašnjosti koji gleda u budućnost. Ako zastenem i suočim se sa stvarnošću, mislim da ću pasti mrtav. A ja to ne želim", zakjučio je Almodovar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije