Zbog nje je Đura Jakšić napisao pjesmu, naslikao remek-djelo srpskog slikarstva i umalo poludio od neuzvraćene ljubavi. Njegovo srce je prvo ukrala, a potom slomila krčmarica Mila Popović.
Lutalica, buntovnik, revolucionar, proganjan, zaboravljan, kritikovan i hvaljen Đura Jakšić, rođen 1832. godine u Srpskoj Crnji u Banatu, školovao se kod Konstantina Danila u Banatu, a potom na umjetničkim akademijama u Beču i Minhenu. Bio je potpuna enigma svoga doba, u učmalim sredinama tražio je kavgu, u umjetnosti bijeg, imao je talenta za sve, ali ni za šta dovoljno volje da istraje, govorili su. Nosio je o vrat okačen teret prvog boema, književnika bez zanimanja kome je Skadarlija bila dom.
Đura je pozvan da završi ikonostas u svom rodnom mjestu Srpskoj Crnji u crkvi posvećenoj svetom velikomučeniku Prokopiju, kako bi mu se ujedno i pomoglo da završi akademiju u Beču. Prva ikona koju je naslikao je ikona svetog Save sa prepoznatljivim crtama lica njegovog oca, sveštenika Dionisija.
Potom se Đura u oktobru 1855. godine privremeno nastanjuje u Kikindi, dani su mu prolazili usamljenički, a dim krčme znao je da bude dobro društvo. Usamljenost prekida krčmareva kći Mila, koja ostaje upisana u istoriju Jakšićevog života crvenim slovima prve ljubavi. Ugao krčme bio je rezervisan za njega. Krčmarica Mila, tanka, lijepa, sa vatrenim očima, šetala je krčmom noseći piće Đuri Jakšiću.
"Nije joj nikad ništa kazao, ali kad mu je bila prazna čaša nije hteo da ga druga posluži. Čekao je dok Mila prođe pored stola, pa joj je ćuteći dodavao čašu. A kada mu je ona donela punu bledoga iđoškoga rampasa, on joj je pogledao duboko u oči, pogledao i ispio čašu do dna", vjerno je taj prizor dočarao Nušić.
Mila je sa svakim novim pokretom produbljivala Đurine emocije, koje su išle pred njena vrata da je zaprosi, ali ipak nikada nije imao dovoljno hrabrosti da to i učini. Vrijeme je odmicalo i ona je jednog dana otišla. Mislio je da se nikada više neće vratiti. Napisao joj je pjesmu, tužnu ispovijest nesrećno zaljubljenog čoveka, i dan-danas je recituju sjetni boemi:
"Ana toči, Ana služi, al' za Milom srce tuži …"
On je povazdan po stolu ili po hartiji crtao njenu sliku i u tome se toliko izvještio da ju je znao napamet. No, dok je Jakšić krišom crtao svoju veliku ljubav, drugi Đura, putujući glumac, osvojio je njeno srce. Mila se udala za Đuru Rajkovića i otišla u Novi Sad da potraži sreću kao glumica. Od oca Đuri stižu opomene da nije završio ikonostas, pa je onda otišao naslikati i posljednju ikonu - Bogorodicu sa Hristom, po liku voljene Mile. Mnogi su prepoznali lik krčmarice. Krenule su osude i uvrede, a na očev poziv Đura se vraća u Crnju kako bi ikonu opet popravio. Međutim, tada je unio crte lica guvernante iz Crnje, što je još više razjedilo mještane.
Sve je kulminiralo jedne večeri, naravno u kafani. Đuri poručuju rakiju i podrugljivo komentarišu da će otići preko puta, u crkvu, da plate.
Đura u bijesu ustaje i odlazi u crkvu s namjerom da uništi sve što je uradio. Nožem je na tri mjesta oštetio Bogorodicu, ali ga je pratio drug iz djetinjstva i spriječio u namjeri. Ikonu je restaurirao tek 1892. majstor iz Temišvara.
Đuru je od potpune propasti kroz život često spasavala solidarnost rijetkih prijatelja. S druge strane praznog bokala vina čekala su gamusava djeca i jedna žena koja ga je kasnije uzela baš takvog. Potpuno okupiran svojeglavošću nije se libio da odbrusi ni najvećem činu, svetio se sitnim pakostima, krunio svoje talente i gubio ljubav, život i dom u toj vrtoglavoj bici s nepravdom koju je uvijek vidio uvećanu. Srčana, plahovita imaginacija nabijena patriotizmom i željom za borbom sa okovima nije mu davala smiraj. Ljubav njegove žene Tine bila je uvijek u nekom ćošku i čekala da se makar i pijan osvrne ka njoj. Romantik prgave naravi, u stalnom sukobu sa vlastima, uvijek je koračao samo svojim stazama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
