Antonio Vivaldi, crvenokosi dječak odrastao u porodici oca muzičara, postao je jedan od najslavnijih kompozitora svog vremena i jednako nadaren violinista.
Iako je bio posvećeni sveštenik, kao kompozitor i impresario napravio je bogatstvo, koje je izgubio na kraju svog života. Dvadesete godine 18. vijeka bile su zenit Vivaldijeve karijere. Sa stalnim angažmanom u Veneciji, ali često putujući negdje drugo, on je isporučivao instrumentalnu muziku pokroviteljima i kupcima širom Evrope. Poslije 1729. Vivaldi je prestao da objavljuje svoja djela, jer je smatrao da je profitabilnije prodati ih u rukopisu pojedinačnim kupcima. Tokom ove decenije dobio je brojne narudžbe za opere i nastavio svoju aktivnost kao impresario u Veneciji i drugim italijanskim gradovima. Godine 1730. Vivaldijeva karijera postepeno je počela da opada jer je prestala da bude u modi. Međutim, slava ga je pratila svuda gdje se kretao. Kada se sreo sa carom Čarlsom VI zabilježeno je da je monarh više razgovarao s njim za dvije nedjelje nego sa svim svojim ministrima u dvije godine. Kao i Mocart, umro je u bijelom gradu Beču u svojoj 63. godini.
Danas, skoro 300 godina poslije smrti, on je ostao jedan od najpopularnijih kompozitora klasične muzike ikada. Međutim, Antonio Vivaldi, poznat kao "crveni sveštenik" iz Venecije i Paganini svog vremena - bio je, po priči, čudna figura u intimnom životu.
Ana Giro iz Mantove rođena je oko 1710. godine. Tokom boravka u Aninom rodnom gradu Vivaldi je postao svjestan njenog muzičkog talenata i poveo je sa sobom u Veneciju kao svoju učenicu. Njena muzička obuka je imala brz napredak i do 1726. ona se već pojavila u svom operskom debiju na venecijanskoj sceni. Vivaldi je zaista bio očaran njenim glasom pa je prilagodio posebno za nju brojne operne uloge.
Ana je došla u Veneciju 1725. godine sa svojom majkom i polusestrom Paolinom. Kada je majka pobjegla, Vivaldi je prihvatio dvije sestre pod svoje krilo. Muzička inspiracija je jedan aspekt, ali stvari su postale delikatnije kada je Vivaldi, koji je bio već jedanaest godina proglašen za sveštenika, primio u kuću Anu i njenu stariju polusestru Paolinu i zatražio da se one s njim sele od mjesta do mjesta gdje je dobijao angažmane. Takvi aranžmani nisu bili ništa neobično u to vrijeme, bilo je uobičajeno da sveštenici uzimaju domaćice koje su svoje živote posvećivale ovakvim poslovima. Ali Ana je bila posebna! Nijedna druga pjevačica nije dobijala tako konzistentnu pažnju i privilegiju od kompozitora. Nije iznenađujuće što su se pojavile glasine o sveštenikovim zagonetnim odnosima sa djevojkama, o mogućim seksualnim odnosima između Ane i Antonija. I savremeni istoričari su ušli u spekulacije, otvoreno sugerišući da je poznati "crveni sveštenik" iz 18. vijeka mogao biti grešnik, a ne svetac. A Vivaldi je bio laka meta za takve priče, jer je dugo obavljao posao muzičkog profesora za stotine mladih djevojaka koje su živjele u sirotištu "La Pieta". Mnogi pisci i filmski stvaraoci tokom posljednjih sto godina fantazirali su o erotičnom potencijalu ovakvog života Vivaldija. Zbog takvih priča, 1738. godine Vivaldiju je zabranjen dolazak u grad Ferara, gdje je trebalo da postavi svoju operu. Gradski kardinal je izrekao moralnu osudu, ne odobravajući svešteniku, koji se kreće u frivolnom operskom svijetu, da živi pod istim krovom sa ženama. Vivaldi je demantovao bilo kakvu romantičnu vezu s Anom u pismu svom patronu 1737. godine: "Njegovo veličanstvo kardinal zapovijedio mi je da ne dolazim u Feraru da postavim operu zato što sam prijatelj sa pjevačicom Giro... Tokom proteklih četrnaest godina bili smo zajedno u mnogim evropskim gradovima gdje vrline Ane i njene sestre nikada nisu bili osporene, niti njihova pobožnost. Nemoguće je izvoditi moje opere bez Ane Giro, jer je nemoguće pronaći drugu primadonu meco-sopran donjeg kalibra... A ja ne mogu služiti misu zbog moje bolesti koju imam od rođenja i koja me još ugrožava."
Bolest Vivaldija, koju on naziva tegoba grudnog koša, vjerovatno je bila bronhijalna astma i smetala mu je čitav život. Što se tiče Ane Giro, nema dokaza koji ukazuju na nešto izvan prijateljstva, očinske njege i profesionalne saradnje između nje i Vivaldija. Međutim, uporedo s insistiranjem da je njihova veza čisto umjetnička, Vivaldi je bio veoma privlačan muškarac, s prstima koji su "letjeli kao munja preko violinskih žica, a njegova muzika je gorjela vatrom, kao i njegova zlatnocrvena kosa i duboke plave oči", da je teško zamisliti da nije bilo baš ničega između njega o njegove mlade štićenice i muze Ane.
Poslije Vivaldijeve smrti, Ana je nastavila s uspješnim nastupima u operi sve do svog odlaska sa scene 1748. godine, nakon čega se udala za jednog grofa udovca. Vivaldijev prijatelj, koji je boravio u njegovoj kući, kasnije je pričao da se sjeća Ane kao "bella e graziosa", ali je porekao da je zapravo lijepa, iako je pohvalio njenu milinu i dobrotu, privlačne oči i kosu i šarmantna usta. Ocijenio je njen glas kao slab, ali je pohvalio njenu glumačku sposobnost, koja je rijetkost kod pjevača.
Vivaldijev genij može se uporediti sa samo nekoliko drugih - kao što su Paganini i List. Po istraživanju istoričara Antonio Vivaldi bio je strastven, intenzivan i nervozan čovjek, ranjiv, ali i jak. Bio je doboko vjeran i odan, a ako bi nekog i prihvatio za prijatelja, bio bi prijatelj za cijeli život. Radio je nevjerovatno mnogo i muzika se prosto izlivala iz njega.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
