Simo Matavulj je bio čovjek od knjige, nikada nije bio previše zainteresovan za školu, a kako nije imao čvrstu očevu ruku u djetinjstvu, svi iz familije su pokušavali da od njega naprave nešto. Čak su ga slali i u manastir na planini Velebit, gdje je njegov stric bio iguman manastira Krupa, međutim to mu je samo koristilo u kasnijem literarnom radu, vrlo brzo su uvidjeli da nije za mantiju. Konačno se pronašao u Učiteljskoj školi i u devetnaestoj godini postaje učitelj u Dalmaciji. Baš tu, u Zadru, sustigle su ga i prve ljubavi koje je opisao u djelu "Bilješke jednog pisca": "Ja sam zavolio dvije udavače u jedan mah, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva. Ne znam, dabome, koliko su njihovi 'odzivi' bili iskreni, ali da je svaka imala razloga vjerovati da je ne obmanjujem, tome je dokaz što je taj malko zapleteni roman dugo trajao. Ljubavni sastanci i prepiske učestaše; počeše cvjetati i stihovi."
Matavulj je bio zaljubljive prirode, što se može primijetiti iz samog njegovog zapisa, te ga ta tradicija nije napustila ni kada se zbog posla preselio u Herceg Novi. Sve što je radio mimo posla predavača italijanskog bilo je da se provodi po kafanama i da se zaljubljuje.
Nakon jednog kriznog perioda koji zamalo što nije životom platio, okreće se zdravijem načinu života, dobija premještaj na Cetinje i učestvuje u mnogobrojnim poslovima. A u to vrijeme započeo je i rad na svom najpoznatijem i najboljem djelu "Bakonja fra Brne".
Pet godina kasnije konačno se skrasio u srpskoj prijestonici, Beogradu. Godine 1891. došla mu je bratanica Darinka u Beograd da se upiše u Višu djevojačku školu. Pokazaće se da je to bilo sudbinsko u njegovom životu. U toku njenog prijemnog ispita, Simo je upoznao dvadesettrogodišnju učiteljicu, lijepu Milicu Stepanović. Odmah ga je osvojila ova inteligentna i ljupka djevojka, "plavih očiju, izvijenih obrva i grgurave kose", kako ju je sam opisivao. Poučen ranijim iskustvima u ljubavi, a i poprilično zašao u godine (bilo mu je skoro četrdeset), bez mnogo dvoumljenja odmah ju je zaprosio. A Đuri Jakšiću je pisao: "… Da sam htio, dragi brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikijem novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči i to odavno. Zasad ti samo to kažem, a uvjeren sam da ćeš se ti i Ana obradovati: ti sreći svoja brata, a Ana svoga đevera. Naša Darinka pak stekla je strinu kakvu samo poželjeti može."
Ubrzo po vjenčanju, Simina literarna karijera krenula je naviše i dostigla vrh kada mu je izašao roman "Bakonja fra Brne". Ljubav je blagotvorno uticala na njegov rad, međutim bračna sreća, nažalost, nije potrajala. Milica se okliznula u školskom hodniku i pala, pritom izgubivši bebu. Nesreća kažu nikad ne dolazi sama, pa je tako ubrzo oboljela od tuberkuloze i samo nekoliko dana prije godišnjice vjenčanja umrla u 25. godini. Siminoj tuzi nije bilo kraja, srce mu se cijepalo za voljenom ženom. Prestao je da piše, obuzela ga je tuga, samo je posjećivao Miličin grob i dugo kraj njega plakao. Kada se nakon nekog vremena ipak vratio pisanju, radio je dramu "Zavjet", posvetivši je Milici i glavnoj junakinji podarivši njeno ime. Tugu je utapao u kafani, društvu i alkoholu.
Da bi ga spriječio da krene krivim putem, njegov prijatelj iz Novog Sada odlučio je da provodadžiše te mu je javio da je našao ženu za njega. Bila je to Ljubica, udovica novosadskog trgovca Nikole Dimovića, kćerka advokata iz Rume. Bogata, bez djece, dobra žena, baš onakva kakva je bila potrebna piscu slomljenog srca. Simo je objeručke prihvatio. Vjenčanje se odigralo 1900, iste godine kada su se i upoznali, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. A odmah po vjenčanju bračni par je krenuo put Budimpešte, zatim u Beč i Minhen, pa potom u Pariz. Svakodnevno su na izložbama i lumpovanjima trošili novac i uživali. Mladoženja se u novostečenom bogatstvu odlično snašao, a siromašna prošlost je ostala za njim. Po povratku s puta, nastanio se u samom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici. Posluga, fijakerista, kao i književne večeri po uzoru na pariske, bili su obavezni u njihovom domu. I pored života u blagostanju, Simo nije prestao da piše.
Kao što to obično život udesi, Simo i njegova Ljubica nisu dugo uživali u zajedničkom životu. Osam godina od vjenčanja, pozlilo mu je na ulici. Baš kao i u mladosti, udarila ga je kap. Posljednje što je rekao bilo je: "Ne bojim se ja smrti. Samo ne bih volio da umrem ovdje na sokaku." Preminuo je istog trenutka kada su ga unijeli u kuću. Za njim je ostala Ljubica da žali, sama bez ikoga. A on je otišao u drugi svijet, možda da pronađe svoju veliku ljubav Milicu koju nije mogao za života da usreći.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
