Banja Luka

Pratite nas na Google news

Džavid Gunić: Srećne okolnosti Banjaluku su spasile od veće tragedije

Džavid Gunić: Srećne okolnosti Banjaluku su spasile od veće tragedije
Foto: V. TRIPIĆ | Banjaluci je trebalo petnaestak-dvadeset godina da se oporavi u potpunosti
Milan Rakulj

Džavid Gunić, danas penzioner, a za vrijeme zemljotresa jedan od dva potpredsjednika Skupštine opštine Banjaluka, čovjek je koji u živom sjećanju nosi 27. oktobar 1969. godine, ali i prethodni dan kada je ovaj grad pogodio manji zemljotres, kao i sve dane oporavka.

Koliko je Gunić tada radio, govori podatak da se nakon zemljotresa dvadeset dana nije vidio s porodicom. Međutim, manje o svojim ličnim zaslugama, a više o dobro donesenim, sistemskim odlukama koje su Banjaluku te 1969. godine, zasigurno, spasile veće katastrofe i koje su kasnije potpomogle ubrzani razvoj grada, Gunić je povodom pola vijeka od katastrofalnog potresa govorio za "Nezavisne novine".

NN: Kakvo je Vaše sjećanje o zemljotresu?

GUNIĆ: Ja sam u vrijeme zemljotresa bio potpredsjednik Skupštine opštine Banjaluka i moje sjećanje u suštini je kao kod mnogih građana Banjaluke. Katastrofalni zemljotres koji je krajem oktobra 1969. godine pogodio Banjaluku, a osjetio se i na širem području, prouzrokovao je ogromne materijalne štete u svim sferama života i ljudske djelatnosti. Takve prirodne pojave, nepogode, stvaraju poseban strah, a više od toga nelagodu. Ne možeš je predvidjeti, uvijek iznenadi, a ako se uopšte može govoriti o sretnim okolnostima u takvim velikim katastrofama, onda je to Banjaluka ipak imala, možda čak i sreću. 

NN: U kom smislu sreću?

GUNIĆ: Bilo je sretnih okolnosti. Zemljotres u nedjelju, koji je takođe bio jak, bio je oko šest stepeni, ali nije bio prejak. Bio je zapravo dovoljno jak da upozori sve strukture grada i građane da digne na noge. Upozorio nas je da treba da budemo oprezni i da treba da učinimo ono što se u tim situacijama može učiniti. Prva sretna okolnost je u tome što su svi građani već do šest, iako je bila nedjelja, bili na svojim radnim mjestima i u privredi i u strukturama opštine i odmah se započelo sa aktivnostima. Obilazak objekata, procjena štete i ocjena o stanju, a kako je koja informacija stizala, mi smo u toku noći u štabu koji je odmah formiran donosili odgovarajuće odluke.

NN: Te odluke će sutradan vjerovatno i spasiti mnoge živote?

GUNIĆ: Sigurno da je tako. Prva odluka koju smo donijeli jeste da svi stanovnici u svojoj kući ili stanu  treba da procijene stanje i budu posebno oprezni. Na osnovu toga većina stanovnika provela je noć van svojih stambenih objekata.  Drugo, bolnica odmah mora da iseli vani i treba obezbijediti šatore i druge oblike smještaja, a radi se već o hladnom vremenu. Dalje, donesena je odluka da škole sutradan, u ponedjeljak, ne rade, da se sve preduzme da đaci, djeca, prosvjetni radnici budu obaviješteni da ne  dolaze u škole. Takođe, rukovodioci u privredi koji su u nedjelju došli na svoja radna mjesta ocijenili su da sutradan neće biti proizvodnje i da treba obustaviti djelatnosti i sve usmjeriti na procjenu stanja, jer su nas zdravstvene institucije obavijestile da je prijavljen veliki broj teško povrijeđenih. Još jedna sretna okolnost je što smo živjeli u Jugoslaviji, zemlji koja je bila uređena i gdje su odnosi bili veoma dobri i gdje je razvijana društvena, politička i humana strana odnosa među ljudima. Tako je tokom noći pomoć iz svih krajeva zemlje već stizala. Televizija, radio i štampa su isto tako već stizali u Banjaluku, tako da će sutrašnji zemljotres biti zabilježen i kamerama.

NN: Gdje je Vas zatekao zemljotres koji se desio u ponedjeljak?

GUNIĆ: Mene lično i cijeli štab koji je formiran noć prije zemljotres je zatekao na sastanku u zgradi opštine. Mi smo tada bili donijeli mnoge odluke koje su bile već sprovedene, bolnica je već bila vani, đaci su već bili obaviješteni da ne idu u školu. Postoje zabilježeni snimci srušene gimnazije i bolnice i možete samo da zamislite šta bi se dogodilo da su đaci bili u školama, a bolesnici u krugu bolnice, gdje su svi objekti bili narušeni.

NN: Zgrada opštine, međutim, dobro se držala?

GUNIĆ: Jeste, ta zgrada nije pretrpjela veliku štetu iako se zemljotres jako osjetio u sali za sastanke. Kada se malo smirilo, mi smo izašli iz sale na prvom spratu i stepenište je bilo potpuno zatrpano, tako da mi u trenutku nismo znali da li uopšte ima stepenica. Zidovi gdje smo mi sjedili nisu pali, ali u hodniku i na stepenicama zbog porušenih gelendera i raznih stvari koje su bile tu nastao je haos. Kada smo izašli iz zgrade, u tom momentu se rušila kupola jedne zgrade koja je bila na početku s lijeve strane Martićeve ulice i to je čak i snimio jedan televizijski snimatelj iz Beograda i to je prvi snimak koji je mogao svijetu da pokaže o kakvoj se katastrofi radilo.

NN: Nakon zemljotresa uslijedio je dugogodišnji oporavak Banjaluke...

GUNIĆ: Banjaluci je trebalo petnaestak-dvadeset godina da se oporavi u potpunosti, ali ti prvi koraci bili su najteži. Na početku je prioritet bio smještaj, jer gotovo pedeset hiljada ljudi je moralo napustiti svoje kuće i stanove. U prvom periodu je trebalo obezbijediti što više šatora, željezničkih vagona, prikolica i drugih oblika smještaja gdje god su se ljudi privremeno mogli smjestiti. Prvi dan, u ponedjeljak, ispred opštine u tadašnjem parkiću već su iz kamiona punih pomoći istovarane ćebad i hrana. Taj prostor je ubrzo postao suviše mali i centar za prihvat pomoći premješten je na drugu lokaciju, a tu su montirani šatori za organe i službe opštine. Bilo je mnogo posla oko smještaja, a onda je uslijedila i sistemska procjena štete. Inače to je bio period izvanrednih aktivnosti, prožet entuzijazmom, poslovi su nosili nas, a mi poslove. Zadaci su se nizali sami po sebi i sami sebe postavljali. Međusobno razumijevanje na visokom nivou, struka u svim segmentima bila je pri ruci. Kome god da se obratiš za pomoć, bilo instituciji ili pojedincu, rado ju je pružao. Ljudi su bili ponosni na svoje rezultate, na rezultate svoje službe, firme, institucije. To je potrajalo nekoliko godina i podsjećalo je na polet i aktivnosti obnove i izgradnje naše zemlje nakon Drugog svjetskog rata.

NN: I sam državni vrh se uključio u pružanje pomoći.

GUNIĆ: Džemal Bijedić, tada predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine, doputovao je u Banjaluku već u nedjelju uveče i on je bio s nama na sastanku za vrijeme zemljotresa u ponedjeljak. Kabinet druga Tita je takođe odmah u nedjelju tražio informacije, a sam Josip Broz Tito je ubrzo poslije velikog zemljotresa stigao da se lično uvjeri o nanesenoj šteti.

NN: Sjećate li se Titovih reakcija?

GUNIĆ: Kako da ne. Tito je došao helikopterom i spremljen mu je doček u Zalužanima, gdje su se obično spuštali helikopteri, ali on je zamolio pilota da prođu iznad grada i umjesto dolje, spustili su se u blizini "Čajavca" u centru grada. Sjećam se da je predsjednik opštine Živko Babić u Zalužanima uhvatio vatrogasna kola da ga što prije dovezu na doček. Titov utisak je bio veoma ozbiljan i bio je zabrinut, ali on je odmah ulijevao optimizam. Jedna žrtva je velika, a petnaest pogotovo za onog ko je bližnjeg izgubio, ali ako je ta katastrofa umanjena aktivnostima, onda je to bilo za pohvalu i on je pohvalio taj rad prethodne večeri. Odmah je rekao da treba ići sa sistemskim rješenjima i da su to Banjaluka i Krajina zaslužile. On je bio takav čovjek pored kojeg se nije moglo ni tugovati ni biti pesimista i njegov dolazak je sigurno alarmirao sve ljude i državne organe i šire. 

NN: Država je zaista brzo i reagovala?

GUNIĆ: Od vrha Jugoslavije pa redom, radilo se izuzetnim intenzitetom.  Kako je vrijeme odmicalo, sve su se donosile zrelije odluke sa više procjena, pa je, recimo, jedna od tih odluka bila da djeca i đaci treba školovanje da nastave van Banjaluke, a okolnost je bila takva da je to period van sezone i da su mnogi hoteli na Jadranu bili prazni, tako da su mnoge škole otišle u te objekte. Takođe su otišle u Sarajevo, Beograd, Mostar, Novi Sad, Suboticu... U škole koje su prestale s radom odmah po zemljotresu, ako su bile pogodne, a neke su bile pogodne, smještana su odjeljenja bolnica, pa je interno odjeljenje bilo u ugostiteljskoj školi, u zanatskoj školi je bilo hirurško odjeljenje itd. 

NN: Banjalučki đaci u svoj grad vratiće se već septembra 1970. godine, a već tada naziraće se nova banjalučka naselja kao što su Borik, Nova varoš...

GUNIĆ: Banjaluka je tada dobila šansu da ubrza svoj razvoj kao grad. Borik, Nova varoš, naselje Đure Đakovića, naselje Ante Jakića, Starčevica, sve su to nova naselja i neka od njih su već bila projektovana, ali su nakon zemljotresa ti projekti izmijenjeni i donesena je odluka da se ne ide s postepenom gradnjom kako je prije planirano, nego da se odmah krene u realizaciju kompletnih naselja. Prvi stanovnici koji su dobili stanove u Boriku uselili su prije prve godišnjice zemljotresa. Prije svih tih naselja realizovan je Budžak sa montažnim objektima stanovanja, sa kilometrima kanalizacije i vodovodne i elektro mreže, računajući da će se jednog dana grad širiti na tu stranu. Što se tiče privrede, neke firme su se brzo oporavile, a većini oporavak je trajao duže - više godina, s obzirom na tehnološki proces i odluku da sanacija i razvoj idu zajedno.

NN: Sredstva za takav razvoj dolazila su iz cijele Jugoslavije, ali i iz drugih zemalja?

GUNIĆ: Sva privreda Jugoslavije izdvajala je dio dohotka za Banjaluku i tu su obezbijeđena ogromna sredstva, međutim pored toga što su obezbijeđena ogromna sredstava za oporavak, došlo je i do samostalnih inicijativa. Recimo, Sarajevo je iz svojih dodatnih sredstava napravilo gimnaziju, osnovnu školu u Čelincu i niz drugih sitnih objekata. Zagreb je napravio ekonomsko-komercijalnu školu koja je prerasla u ekonomski fakultet. Novi Sad je napravio objekat više poljoprivredne škole koja je takođe prerasla u tehnološki fakultet. Bugarska je napravila osnovnu školu, Skoplje takođe, Švicarska veliki dječji vrtić itd. Tako da se javilo dosta takvih inicijativa koja su donijele nešto kao dar.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije