Banja Luka

Pratite nas na Google news

Priča Stojanke Koprivice, jedinog transfuziologa za vrijeme zemljotresa 1969.

Priča Stojanke Koprivice, jedinog transfuziologa za vrijeme zemljotresa 1969.
Foto: N.N. | Greška u transfuziji je fatalna, a raditi taj posao u šatorima je bilo dodatno otežavajuće, istakla Koprivica
Bojana Živanić

Najbolje se sjećam hljeba koji nam je, dok smo radili u šatorima, donio dr Sreten Bošković, ispucalih zidova našeg centra i pacijenata koji su pristizali, prisjetila se Stojanka Koprivica, koja je davne 1969. godine onaj dan kada su se u Banjaluci zidovi rušili, a solidarnost jačala, bila jedini transfuziolog tadašnjeg Medicinskog centra.

"Bila sam na poslu tog dana kada se desio zemljotres. Naš centar je taj dan uništen i prebačeni smo u šatore kako bismo mogli zbrinjavati pacijente koji su dolazili. Narod je bio u velikoj panici, osjećaj je bio jako ružan. Sve se treslo, a pogled na porušene zgrade stvarao je dodatno osjećaj jeze", priča Koprivica za "Nezavisne" o razornom zemljotresu koji, kako kaže, ni u snu nije mogla da zamisli da će dočekati baš njena Banjaluka.

Iako je sablastan osjećaj obuzimao Banjalučane dok su gledali kako im domovi nestaju pred očima, ipak je, priča Koprivica, na površinu isplivalo i nešto lijepo, a to su  solidarnost i saosjećanje među ljudima. 

"Mi smo dan prije zemljotresa išli na teren, a poslali su nam i krv iz Srbije kako bi nas obezbijedili zalihama, ali i pored toga je bilo ljudi koji su bili zainteresovani da daruju krv, iako smo mi isticali da imamo dovoljno zaliha", prisjeća se Koprivica trenutaka od prije pola vijeka i onih koji su i pored muke koja ih je snašla bili spremni da pomognu drugima.

Greška u transfuziji, kaže ova hrabra žena, koja je kao specijalista transfuziologije zaradila i penziju, je fatalna, a raditi taj posao u šatorima je bilo dodatno otežavajuće, ali ni za trenutak nije obeshrabrilo medicinske ekipe u njihovoj namjeri da pomognu svima onima kojima je pomoć potrebna. "Najviše pacijenata je dolazilo na Hirurgiju i na Interno odjeljenje, znam da ih je bilo jako puno, ne sjećam se više ni koliko. Samo znam da niko kome je trebala pomoć nije vraćen. Iako smo radili u improvizovanim uslovima, radili smo onako kako treba i najbolje što smo mogli", kazala je Koprivica. Transfuzija je, priča, danonoćno dežurala, bilo je mnogo hitnih slučajeva, akutnih krvarenja i krv je morala biti u blizini Hirurgije.

"Ništa nije slutilo da će doći do zemljotresa, ali kada se desilo, iako smo radili u takvim okolnostima, sve je bilo veoma dobro organizovano i čak je odnekud pod te šatore dovedena i struja, jer je krv morala biti na izvjesnoj temperaturi. Transfuzija je genaralno funkcionisala kao jedna porodica. Kolege iz Beograda, Sarajeva, Zagreba, Ljubljane... svi su bili spremni da pomognu. Sjećam se da kada se sve smirilo da nam je došao i doktor Risto Besarović i donio nam je i on neke pažnje", priča ova devedesetogodišnjakinja, koja se u fotelji roditeljske kuće prisjećala dana za koje je sa strahom u glasu izgovarala "ne ponovilo se".

Nakon izvjesnog boravka u šatorima, određene ekipe Medicinskog centra, a s njima i Transfuziologija, preselile su se u objekat Škole učenika u privredi, gdje su takođe proveli jedan  period dok zgrada u kojoj su radili prije razornog zemljotresa nije sanirana.

"Plašila sam se i za davaoca i za pacijenta koji prima krv, jer je transfuzija sama po sebi delikatna, još kada se obavlja u tim uslovima dodatno,  ali mi smo opet uspjeli tako nekako da se organizujemo i da odgovorimo svakoj situaciji koja se našla pred nama", kaže Koprivica te dodaje da su svi, od ljekara do tehničara, koji su radili na ovom odjeljenju prethodno morali proći višemjesečnu obuku u Beogradu.

Sve, kaže ova žena koja je preživjela salvu ružnih i lijepih događaja, bude i prođe, ali ljudstvo i saosjećanje su ono što ostaje i što je obilježilo i ovaj razorni događaj, koji se urezao u istoriju Banjaluke.  Pogađa je, kaže, kada vidi poplave, zemljotrese i sve ružne stvari koje se u svijetu dešavaju i koje je svaki put nakratko vrate na ono što je preživjela.

"Daće bog da vama mladima bude dobro i da nikad ne doživite ništa slično. Po prirodi sam veoma emotivna i osjećajna, ali ima jako ružnih stvari i humanost je popustila... Nema više, dušo moja, onog kada zalogaj hljeba s nekim podijeliš ako treba, a ne da mu otmeš", kazala je ova vremešna žena, koja je za svojih devet decenija prošla mnogo toga i u mnogo toga više nije sigurna, ali jedno, kako kaže, veoma dobro zna, a to je da je sve božja volja.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije