Živko Radišić je u vrijeme potresa bio u vrhu banjalučke gradske vlasti neposredno zadužen za saniranje posljedica. Godinama nakon potresa je kao načelnik nadgledao obnovu i, kako sam kaže, kumovao otvaranju nekih novih objekata, poput Banjalučkog univerziteta, bolničkog centra na Paprikovcu i nekoliko klinika i odjeljenja, među kojima su bili i dječje i zarazno odjeljenje.
Radišić kaže da ga je potres zatekao u njegovom rodnom selu na Kozari.
"Bila je nedjelja poslijepodne. Čim se zatreslo, odmah sam prvo pomislio na svoju porodicu, i to je nekako ljudski. Kući sam ostavio suprugu s dvoje male djece. Mlađi sin je imao tri mjeseca, a stariji dvije i po godine", kaže Radišić.
To veče Banjaluka je, kako kaže, bila avetinjski polusrušeni grad, a mnogo ljudi je bilo na ulicama.
"Vojska je bila svuda po gradu, uklanjali su ruševine, raskrčivali ceste i pomagali ljudima u osnovnim potrebama. Sve je to bilo jako teško vidjeti. Sutradan me novi zemljotres zatekao u zgradi Komiteta kod zgrade 'Zenita'", priča on. Radišić ističe da su se odmah prvih dana po gradu počele širiti glasine da treba pobjeći iz Banjaluke jer će se desiti još mnogo jači potres koji će sravniti sa zemljom sve što je ostalo.
"Ove glasine izazivale su uznemirenje među građanima i odmah smo preduzeli mjere da to stavimo pod kontrolu i smirimo narod", kaže on.
Nakon zbrinjavanja ljudi u improvizovane objekte, prikolice i kamione, pomoć je počela da pristiže ne samo iz Jugoslavije, nego i iz inostranstva. Kaže da su skoro sve zemlje svijeta tada pomagale Banjaluci. Nakon zbrinjavanja ljudi, Radišić kaže da je prioritet bio obezbijediti nastavak proizvodnje za 67.000 radnika koji su radili u banjalučkim preduzećima.
"Svjesni smo bili da je naša sudbina u našim rukama. Krenuli smo da obnavljamo proizvodnju, ugrađujemo nove mašine i opremu gdje je to bilo moguće, jer nam je bilo stalo da ljudi mogu ponovo da rade i da na taj način privređuju za svoje porodice", kaže Radišić.
Naglasio je da su se ljudi u Banjaluci pokazali jako solidarni jedni s drugima i da je tih dana i mjeseci bio ponosan na svoje sugrađane.
"Nimalo ne pretjerujem kada kažem da je komšija pomagao komšiji, ljudi su nosili jedni drugima šta je ko imao i mogao, ćebe, hranu, posuđe. Mogu Banjalučani da budu ponosni kako su zajedno otklanjali posljedice zemljotresa. Niko nije gledao ni naciju ni vjeru. Tada je i Jugoslavija živjela za Banjaluku, svi su nam pomagali", kaže on. Sa žaljenjem, kako kaže, konstatuje da tu vrstu entuzijazma danas ne vidi.
"Nažalost, vremena su se promijenila, nema više te solidarnosti, tog humanizma koji je tada postojao. Tada smo vjerovali jedni u druge više nego što je to danas, i taj optimizam i zajedništvo, sve nam je to pomoglo da nekako bolje gledamo u budućnost i suživot jednih s drugima", kaže on. Ističe da, ako bi trebalo iz tog teškog vremena izvući bilo kakvu poruku, onda bi to bila poruka da ljudi treba da budu bolji jedni prema drugima.
"Nema sreće ni u ovom gradu ni u ovoj zemlji bez te vjere i tog optimizma. Mi smo tada radili koliko smo i kako mogli. Ja sam lično ponosan i na ono što sam tada radio zajedno sa svojim sugrađanima. Ostavili smo iza sebe nove objekte, predali smo novoj generaciji to što smo radili i nadam se da će oni znati to sačuvati i dalje izgrađivati", ističe on.
Za kraj našeg razgovora, pitamo ga o Titu, koji je poslije potresa posjetio grad. Radišić kaže da ga je lično dočekao i da je Tito pitao za narod i rekao da će Jugoslavija pomoći.
"Nekoliko puta poslije potresa dolazio je Tito u Banjaluku da vidi kako napreduje obnova. Istorija je tako htjela da sam upravo ja bio posljednji Banjalučanin koji je u novembru 1979. godine kao načelnik Banjaluke pozdravio Tita", završava Radišić svoju priču.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
