Životinje kao da su znale šta će se desiti. Prije nego što se tlo zatreslo, nebo se smračilo, zaduvao je vjetrić i ptice su poletjele sa drveća. Ovim riječima je legendarni fudbaler banjalučkog Borca Muhamed Ibrahimbegović Fišer opisao trenutke koji su prethodili jednom od najtežih i najtužnijih momenata koje je Banjaluka doživjela u svojoj istoriji - razornom zemljotresu 27. oktobra 1969.
Taj ponedjeljak ostao je zapamćen i pola vijeka kasnije, a Ibrahimbegović se sjeća mnogih detalja
"Prvo podrhtavanje tla bilo je u nedjelju i taj dan bila je utakmica Borca i Trešnjevke, da bi sutradan, u 9.11, bio onaj glavni zemljotres. Sve se jako zatreslo i sasvim je normalno da se kod ljudi javi strah u takvim situacijama. Nije nimalo ugodan osjećaj kada ti se tlo trese pod nogama", kaže Ibrahimbegović i dodaje da, uprkos svemu, nije bilo haosa i panike:
"Situacija je bila teška, ali vrlo brzo je uspostavljeno da grad funkcioniše. Dijeljeni su svjež hljeb i voda, a prvih desetak dana bili smo u šatorima dok je trajalo podrhtavanje", priča Ibrahimbegović.
Gradski stadion u Banjaluci prošao je bez oštećenja, dok neke građevine nisu izdržale.
"Na stadionu su tada još bile drvene tribine pa nije bilo oštećenja, ali je zato zgrada 'Titanik' pretrpjela velika oštećenja. Objekti u Gospodskoj ulici takođe su ozbiljno stradali pa smo dugo vremena tom ulicom hodali ispod skela dok su trajale sanacije", sjeća se Fišer, koji je tada ima 16 godina.
Uplašio se, kaže, ali najviše za majku. Živjeli su u Obilićevu, kuća je izdržala potrese, jedino se dimnjak srušio.
U najjačem zemljotresu koji je ikad pogodio BiH život je izgubilo 15 ljudi, hiljade su ostale bez domova, materijalna šteta je bila nesaglediva.
Ljudi su u kratkom periodu izgubili sve, kaže Fišer, ali nisu klonuli duhom.
"Crveni krst je tada bio odlično organizovan, niko nije ostao bez pomoći i podrške", priča nekadašnji napadač banjalučkih "crveno-plavih" i dodaje:
"Reći će, evo ga još jedan jugonostalgičar, ali činjenica je da je sve vrlo brzo obezbijeđeno, niko nije ostao bez hrane, pića i krova nad glavom. Osim toga, ljudi koji duže vrijeme nisu mogli da se vrate u svoje domove besplatno su dobijali kamp kućiće u kojima su mogli normalno da žive dok se ne vrate pod svoj krov. Mislim da je preko 1.000 kamp kućica tada podijeljeno u Banjaluci, svako naselje imalo je bar petnaestak kamp kućica sa vodom i električnom energijom. Znam to jer sam u to vrijeme bio električar i priključio sam struju u mnoge od njih", prisjeća se on.
Bilo je to vrijeme velikog straha i šoka, navodi Ibrahimbegović, ali ne i beznađa, jer Banjalučani nisu bili sami.
"Bila je to solidarnost u pravom smislu između ljudi, opština i svih struktura. Bio je to težak period za sve nas, ali bez obzira na to koliko velika muka bila, lakše je kada znate da niste sami, a Banjaluka tih dana nije bila sama", završava Ibrahimbegović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
