Život

Velike ljubavi kroz istoriju: Leonid Šejka i Olja Ivanjicki, pisma kao svjedočenje

Velike ljubavi kroz istoriju: Leonid Šejka i Olja Ivanjicki, pisma kao svjedočenje
Foto: N.N. | Velike ljubavi kroz istoriju: Leonid Šejka i Olja Ivanjicki, pisma kao svjedočenje

Olja Ivanjicki i Leonid Šejka, studentkinja vajarstva i student arhitekture, sreli su se prvi put povodom zajedničkog rada na konkursnom zadatku za spomenik Marksu i Engelsu.

Kao trag jedne od najljepših beogradskih ljubavi na umjetničkoj sceni ostala su pisma koja su razmjenjivali. Te prepiske pune ljubavi, ljubomore, prebacivanja i sumnji trajale su od 1956. do 1961. godine.

Naime, jednog dana čovjek sav u crnom pokucao je na Oljina vrata. Kada mu je otvorila, predao joj je neuglednu kutiju za cipele. Dok se još iščuđavala, nepoznati čovek je nestao. U kutiji su bila pisma koja je Olja napisala Šejki, a koja je on čuvao kod druga.

Upravo iz te kutije za cipele, koja je čuvala dio tajne o njihovoj ljubavi, ali i iz pisama Leonida Šejke, koje je u svom stanu sačuvala Olja Ivanjicki, nastala je knjiga "Ogledalo ljubavi", koju je prije 16 godina priredila Silvija Monros - Stojaković.

"Oljice mila, ipak, ja moram prvi da pišem i svakako ćeš primiti više pisama od mene nego ja od tebe", pisao je Šejka 1956, u prvom pismu. Njihova ljubav se svodila na njihovo stvaralaštvo i zajedničku borbu za umjetnost.

Relacija Kragujevac - Beograd, koja ih je često razdvajala, naročito u vrijeme Oljinih odlazaka u porodični dom u Kragujevcu, premošćena je pismima. Pisma su pisana na starim papirima, na listovima iz srednjoškolskih svezaka. Mukotrpna borba sa razdvojenošću, besparicom, preplitala se sa borbom za sopstvenu umjetničku afirmaciju. Sve im je nedostajalo, nije bilo boja, nije bilo platna. Imali su samo ljubav i ljubomoru.

 "Mnogo sam zaželeo da te vidim, postaješ u meni nekakva 'apstrakcija'. Hoću da čujem tvoje disanje. Premda ljubeći ono mesto na hartiji mogu da zamislim tvoje usne, ipak to nije to”, piše Šejka, a u Oljinim pismima se čita:

 "Plašim se tvog razmišljanja o ljubavi. Mili moj, divni, jedini... Noćas sam te sanjala, pokazuješ mi svoje nove slike... Tako sam tužna i uznemirena... Noćas sam te tražila cele noći i probudih se vrlo nesrećna. Kad će jednom sve proći...”

Iako je uveravao da samo s njom može da traje dugo, Šejku razjedaju sumnje i strasti stoga je pisao i pisma prepuna ljubomore.

"Možda bi bilo najbolje da se uzdržavam od pisanja, jer sam ogorčen tvojim otezanjem. Bes mi se stišava  ako sada plačeš ili se ljutiš."

Uvijek zvijezda u biranom društvu, okružena članovima Mediale, "maskota", kako je se sjeća Matija Bećković, Olja je tada bila "dio burnih rasprava o umjetnosti, dio otpora zvaničnom i rigidnom stavu prema stvaralaštvu", ali i najpoželjnija djevojka tog umjetničkog kruga.

 "Mislim da si opet počeo da sumnjaš", predosjećala je Olja nemogućnost da se njena i Šejkina veza održi. "Pišeš da treba da dođem, a znaš da za ovo pismo dajem poslednjih 15 dinara. Kako ocu da kažem da treba da se vratim. Strašno sam nesretna..."

O nemoći da se ljubav održi svjedoči i posljednje pismo koje je Šejka poslao Olji:

"Možda ti više priželjkuješ da ja budem kriv, nego što to stvarno jesam. Ipak molim za oproštaj. Dovoljno smo izmučili jedno drugo, i možemo i ovako, bez motivisanja krivicom, bez ljutnje i mržnje, da se definitivno raziđemo. Da li ćeš mi poverovati da zaista iskreno želim da se konsoliduješ, da nađeš Smisao i Ljubav, i da budeš srećna...”

Životni i umetnički putevi Olje Ivanjicki i Leonida Šejke prestali su da se ukrštaju još 1961. godine, ali legenda o tome kako su se voljeli i danas je živa. Na dan kad je skoro tri vijeka ranije sahranjen njegov neprikosnoveni uzor Vermer iz Delfta, 15. decembra 1970, Šejka fizički napušta đubrište, kako je zvao ovaj svijet, a Olja svoj kosmos četiri decenije kasnije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije