Jednog ljetnog predvečerja, upravo kada je vrućina pokazala prvu slabost tog dana, što je ljudima davalo nadu da bi vazduh polako mogao početi da se hladi, a povjetarcu sa zapada prvi signal za izlazak iz njegovog skrovišta, okupilo se šaroliko društvo koje se godinama sastaje na istom mjestu, istog datuma, jednom godišnje.
Vitak stas nije nešto čime bih se mogla podičiti, a mala je vjerovatnoća da ću se ikad prošetati modnim pistama u Milanu ili Parizu ili da će me pozvati iz "Victoria's Secreta".
Otkako sam zaposlen u "Nezavisnim novinama", a to nije mali broj godina, upoznao sam se sa mnogo ljudi čiji životni poziv je novinarstvo. U našoj redakciji neki su se zadržavali kraće, a neki duže, neki su i dalje tu da dijele s nama dobro i zlo koje nosi ovaj posao. Ono što je zajedničko za većinu njih jeste da su u našem listu napravili prve novinarske korake i objavili prve tekstove.
Jeste li znali da se nauka o ličnim imenima zove onomastika? Samo pitam. Kad god negdje ugledam tekst pod naslovom "Najpopularnija imena za djevojčice/dječake u ovoj godini", obavezno ga pročitam.
Ko nije putovao gradskim autobusima ne zna šta je dobra zabava... A ukoliko imate sreću da kraj vas pritom sjede penzioneri, zaista je teško opisati kolika je količina mudrosti i vrlo uzbudljivih informacija koje vam se sliju u uho...
Rat je u Ukrajini... i na još mnogo mjesta, ali se o njima ne piše. Nisu zanimljivi, nisu važni. A morali bi biti... No, to nije tema ovog mog današnjeg razmišljanja. Tema je - slovo n. Kakve veze slovo n ima s ratom u Ukrajini ili bilo kojim drugim??
Volim praviti kolače, torte pogotovo. Napravila sam ih stotine i svaka od njih je bila jedna priča. Kad nađem neki dobar recept, presrećna sam. Za svaku tortu koju sam napravila pročitala sam bar 10 recepata i o svakom sastojku i postupku dobro razmislila pa ako mi se učini da nešto nije dobro u jednom, primijenim iz drugog.
"Hoćemo li večeras u kino", stiže mi poruka. "Mogli bismo. Šta ćemo gledati", nije me trebalo dugo nagovarati.
Primijetio sam da mnogi ljudi misle, ako neku stvar ili pojavu dovoljno dugo ignorišu, da će ona nekako sama od sebe nestati.
Postoje ljudi kojima je svejedno da li će uredno počešljani proći ulicom, da li im se dezen košulje slaže s hlačama, ko je izabran za novog člana Predsjedništva, kako je igrala Zvezda ili Partizan, kao i da li je bolja "Metallica" ili Džej Ramadanovski... I to je sasvim u redu. Svako treba da živi, radi, funkcioniše na način koji njega čini srećnim.
Jedne predivne ljetne večeri našla sam se sa drugaricom iz osnovne škole. Nismo se vidjele godinama, možda i cijelu deceniju, ko će ga znati, vrijeme baš brzo leti. Šetale smo gradskim ulicama koje su bile prepune ljudi.
"Na kraj sela žuta kuća, žuta kućica...", slušala sam jutros malca iz komšiluka kako uči pjesmicu za školu i sad ne mogu da je izbacim iz glave. I tako spremam nešto po kući i pjevušim.
Početkom ovog našeg vijeka, dok sam još bio student, obratio mi se jedan kolega, doduše ne sa odsjeka na kojem sam ja studirao, ali sa istog fakulteta, i zamolio me da mu pomognem. Upitao sam ga u čemu je stvar, a on mi je odgovorio da se bavi rokenrolom, da piše tekstove pjesama i, naravno, da stvara muziku.
Juhu! Konačno se završila radna sedmica i vi ste se obradovali ovom vikendu više nego, čini vam se, bilo kojem ranije jer ste umorni kao pas. Dobro smo opisali?
Prije nekoliko dana pozvana sam na rođendansku proslavu osobe koju poznajem samo površno. Bilo mi je izuzetno teško pronaći poklon za nekoga koga sam vidjela samo nekoliko puta. U takvim situacijama uvijek dobro rješenje je cvijeće, mada ne i originalno.