Jednog ljetnog predvečerja, upravo kada je vrućina pokazala prvu slabost tog dana, što je ljudima davalo nadu da bi vazduh polako mogao početi da se hladi, a povjetarcu sa zapada prvi signal za izlazak iz njegovog skrovišta, okupilo se šaroliko društvo koje se godinama sastaje na istom mjestu, istog datuma, jednom godišnje.
Za dugačkim stolom našlo se desetak zvanica zajedno sa slavljenikom. On, u stvari, nije znao da li je srećan ili ne, jer tog dana je otvarao kapiju kroz koju je trebalo da stupi u petu deceniju života. Nekoliko metara udaljen od njih sjedio je mladić sa gitarom u krilu, bez velikog talenta za muziku, ali s ogromnim talentom zabavljača, koji ga je, uostalom, i držao na mjestu iza mikrofona.
Kad se iz zvučnika probio prvi akord, pivo je provalilo branu sprave za točenje, a žamor se naglo razlio po svakom centimetru kvadratnom ugostiteljskog objekta i njegove bašte. Sve se desilo tako kao da je neko rekao "Sad!" ili kao da je pritisnuo startno dugme nevidljivog aparata koji unosi živost u ljude i u prostor.
Razgovarano je o svemu i svačemu, od politike i ekonomije, preko umjetnosti, tj. primijenjene umjetnosti, do sporta i mode. Svi su imali ponešto da kažu, da dodaju poneku opasku na tvrdnje sagovornika, da se slože s njim ili da mu protivrječe. U toj atmosferi koja je nepobitno dokazivala da su ljudi društvena bića, jedan od razgovora zametnutih za pomenutim stolom privukao je moju pažnju. Vodili su ga čovjek čija frizura je davala kockast oblik njegovoj glavi i oštar, skoro vojnički izgled, i njegov sagovornik čija glava je bila izbrijana, a to je prekomjerno isticalo njenu oblost. Da pojednostavimo, prvog ćemo zvati Četvrtasti, a drugog Okrugli.
"Novo vrijeme će napokon doći i do nas. Jeste da mi uvijek kasnimo, ali nazadne seljačine neće moći da ga zaustave", reče Četvrtasti ne podižući pogled sa displeja mobilnog telefona.
"Na šta konkretno misliš", upita Okrugli tek da bi podstakao dalji tok razgovora.
"Vidi šta ovdje piše", Četvrtasti okrenu telefon prema sagovorniku.
"Ispričaj mi ukratko, ne volim da buljim u te spravice dok sam u društvu."
"Kažu da ljudima u budućnosti neće trebati ni konobari, ni trgovci, a na kraju krajeva ni ljubavni partneri. Prve i druge će zamijeniti roboti, a treće hologrami", reče ushićeno Četvrtasti.
"To kod nas, druže moj, neće ići. Više volim da mi konobarica donese pivo i trgovkinja naplati kupljenu robu nego neka glupava 'pametna' sprava, a ovo treće ne bih ni da komentarišem... Čuj, s hologramom, pa to je, brate moj, bolesno!"
"Zašto?! Tako će svi lijepo moći da naprave partnerku ili partnera po svojoj mjeri, 100% onakve kakvi im odgovaraju i sve će biti idealno", nastavi Četvrtasti da se oduševljava.
"Koji bolesnik je smislio tu budalaštinu?"
"Nisu to bolesnici, nego napredni timovi tehnoloških divova iz Silikonske doline. Već su sve isprobali, kažu da su ti njihovi proizvodi neprikosnoveni i da će ubrzo osvojiti svijet."
"Koliko je svijet glup, to stvarno može i da nam se desi", promrmlja Okrugli pomalo razočarano i nastavi glasnije: "I samo da te ispravim, kad si već toliko opčinjen tim budalaštinama, kaže se Silicijumska dolina, a ne Silikonska dolina."
I stvarno, termin Silikonska dolina predstavlja jedan u nizu primjera pogrešnog prevoda s engleskog jezika. U pitanju je naziv za središte računarske industrije u Kaliforniji, koji u originalu glasi Silicon Valley i prvi ga je upotrijebio američki novinar Donald Hefler 1971. godine. Pogrešan prevod prouzrokovalo je jedno slovo, jer se na engleskom silicijum piše silicon, a njihova riječ za silikon je silicone. Pravilan prevod je, dakle, Silicijumska dolina. Ovo je potpuno logično, jer se u dolini o kojoj govorimo nalazi veliki broj proizvođača silicijumskih čipova.
Sada sa sigurnošću možemo reći da je Okrugli bio u pravu što se termina tiče, ali, nažalost, to neće pomoći ni njemu ni onima koji dijele njegovo mišljenje u vezi s agresivnim prodorom besmisla koji nam napredne tehnologije sve češće serviraju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
