Početkom ovog našeg vijeka, dok sam još bio student, obratio mi se jedan kolega, doduše ne sa odsjeka na kojem sam ja studirao, ali sa istog fakulteta, i zamolio me da mu pomognem. Upitao sam ga u čemu je stvar, a on mi je odgovorio da se bavi rokenrolom, da piše tekstove pjesama i, naravno, da stvara muziku.
Pohvalio sam ga i rekao mu da ne razumijem kako mu mogu pomoći kad on sam već proizvodi gotova djela. Samo mi se nasmijao i nastavio svoje izlaganje.
Objasnio mi je da njegova grupa želi da se prijavi na neku od gitarijada koje su u to vrijeme bile popularne i da organizatori te manifestacije traže audio-snimke, notne zapise i tekstove tri autorske pjesme. Moj zadatak bi bio da te tekstove pravopisno uredim, jer ih je on napisao velikim štampanim slovima i bez ikakve interpunkcije.
Malo sam se nećkao, a on me nije ubjeđivao riječima, nego mi je na gitari odsvirao desetak taktova jedne od pjesama na način da je melodija, tako da kažemo, bila isjeckana i objasnio mi da je to stakato način sviranja, što mi je i zapisao na listu neke stare kajdanke dodajući tačke ispod svake zapisane note.
Nakon toga odsvirao mi je istu melodiju, ali u stilu starih majstora bluza. Onda je uzeo onaj isti notni zapis, gumicom obrisao tačke i dodao, laički rečeno, lukove ispod ili iznad tih nota (legata i ligature, ako sam dobro razumio). Poslije toga me je upitao šta mi se više sviđa. Odgovor je bio jednostavan - ovo drugo.
"Eto vidiš, ja sam ti demonstrirao nešto iz muzičkog pravopisa, a ti upotrijebi svoj jezički i učini da ovaj tekst propjeva i na tom nivou", reče on shvativši da me je već ubijedio.
Da budem iskren, tada sam znao osnovne zakonitosti za upotrebu interpunkcije, ali o apostrofu sam znao vrlo malo i pošao sam u potragu za pravilima o ovom znaku te u Pravopisu srpskog jezika pronašao sljedeće:
Apostrof se piše u riječima koje se shvataju kao okrnjene, na mjestima na kojima su u pisanju izostala slova, a u izgovoru glasovi (u poeziji zbog stiha, u govornom jeziku, dijalekatskim zapisima itd.). Evo nekoliko primjera: Jesi l' donio one knjige? Ili kupi alat, il' ostavi zanat. On s' obzire zdesna nalijevo. Upotrebljava se pri preuzimanju imena iz matičnih jezika (najčešće francuskog i italijanskog), pri čemu poslije njega nema razmaka (D'Artanjan, D'Esten, D'Anuncio).
Saznao sam da prilikom upotrebe ovog interpunkcijskog znaka treba da budemo vrlo oprezni, jer ne možemo ga pisati baš na svakom mjestu gdje nam osjećaj govori da to činimo.
Dakle, iako su kraći oblici infinitiva (čitat, plakat, pričat) i glagolskog priloga sadašnjeg (znajuć, ljubeć) okrnjeni i smatraju se neknjiževnim, apostrof se u njima ne piše. On se takođe ne piše u neknjiževnim oblicima umjesto samoglasnika koji se izgubio kao rezultat sažimanja (došo, pošo, reko) i u jednom broju dijalekatskih, odnosno razgovornih riječi koje se samo uslovno mogu smatrati standardnim, a neke od njih su: nek (neka), međ (među), nit (niti), rad (radi) itd.
Imajući u vidu navedena pravila, počeo sam polako da ukrašavam kolegine pjesme interpunkcijom kao novogodišnju jelku. Pri tome sam dobro pazio da ne pretjeram u dopisivanju apostrofa, jer kad je jelka neukusno okićena i ima previše raznobojnog nakita na sebi, prestaje da bude jedna vrsta malog umjetničkog djela koje nam donosi prazničnu radost u kuću i postaje veliki kič koji može samo da stvara nelagodu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
