Termin kriminal bijelog okovratnika utemeljio je Edwin H. Sutherland 1939. godine, a dobio je naziv po tome što je nošenje bijele košulje i kravate karakteristično u poslovnom svijetu, za koji je ova vrsta kriminala vezana.
Najprihvaćenija definicija kriminala bijelog okovratnika je konsenzusna definicija, nastala u okviru Nacionalnog centra za kriminal bijelih okovratnika u Zapadnoj Virdžiniji.
Prema navedenoj definiciji, kriminal bijelih okovratnika karakteriše nekoliko elemenata, a to su: neetičke ili nezakonite aktivnosti, osobe visokog društvenog statusa, lična ili organizacijska korist od kriminalnih aktivnosti i narušavanje javnog povjerenja i povjerene odgovornosti firmi ili zaposleniku.
Kriminal bijelog okovratnika se odnosi uglavnom na krivična djela u kojima nema nasilja, a počinioci su uglavnom na visokim pozicijama i vrhunski su školovani da dugo prikrivaju svoje prevare.
Kada su u pitanju karakteristike počinilaca, istraživanja su pokazala da bijeli okovratnici imaju razvijenije izvršne funkcije (planiranje, organizovanje i donošenje odluka), bolju koncentraciju i pažnju te veću kognitivnu fleksibilnost i radnu memoriju u odnosu na osobe koje ne pripadaju ovoj kategoriji. Očekuje se da kriminalci iz ove grupe imaju natprosječnu inteligenciju, a da je kod onih koji nisu uhvaćeni još i veća.
Pokazalo se, takođe, da osobe koje su osuđene za kriminal bijelog okovratnika imaju više izražen hedonizam, narcisoidne tendencije kao i manje samokontrole u ponašanju u odnosu na nekriminalne menadžere.
U studiji koju je sproveo Turner dobijeno je da su kriminalci bijelih okovratnika ekstrovertni, proračunati, da ostvaruju nizak skor na skali prijatnosti, a visok na neuroticizmu, kao i da oni koji imaju visok skor na makijavelizmu imaju veću vjerovatnoću da će se uključiti u lažno fnansijsko izvještavanje.
Ipak, potrebno je reći da ne pripada svaka osoba koja počini krivično djelo ove vrste narcisoidnom tipu ličnosti, jer se ponekad može raditi o osobama koje su usljed finansijskog pritiska ili neke druge situacijske varijable izvršili krivično djelo, i ne mora značiti da će ga više ikada ponoviti.
Istraživanja pokazuju da su bijeli okovratnici uglavnom muškarci (ukoliko se radi o nekim manje kompleksnim prevarama, onda se izjednačava omjer muškaraca i žena) između 40 i 45 godina, visokog ekonomskog statusa koji je obično naslijeđen od roditelja, visokoobrazovani i manje religiozni.
Motivacija za počinjenje ove vrste krivičnog djela može poticati iz više izvora. Može se odnositi na ličnu korist, potrebu za povezanošću, autonomijom i kompentencijom, potrebu za kontrolom, pasivnu agresiju (ako pojedinac nije zadovoljan poštovanjem koje mu pokazuju podređeni, on može svoju agresiju usmjeriti na klijente), kao i činjenicu da se ukazala dovoljno sigurna prilika koja sa sobom nosi veoma malo rizika.
Mehanizam odbrane karakterističan za ovu grupu kriminalaca je racionalizacija, zbog čega se često čuju izjave poput "to je u interesu zaposlenih i kompanije" ili "ako su bili glupi da nam povjeruju zaslužuju posljedice".
Iako ga mnogi zanemaruju jer ne spada u nasilne zločine, posljedice kriminala bijelog okovratnika mogu biti podjednako teške i štetne, kako za žrtvu tako i za samu državu. Posljedice koje izaziva su: individualni i ekonomski gubici, društveno-ekonomski gubici, emocionalne posljedice, narušavanje povjerenja, smanjenje društvenog morala i neorganizovanost.
Ostale tekstove iz psihologije, koji su nastali u saradnji Labaratorije za eksperimentalnu psihologiju i Nezavisnih novina, možete naći na sajtu Laboratorije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
