Različiti oblici zlostavljanja, prirodne katastrofe, rat ili izbjeglištvo su jako stresne i teške situacije, ali za neke osobe i izvori traume.
Ovakva iskustva su iznenadna, neočekivana i izvan uobičajenih iskustava osobe. Ona prevazilaze sposobnost osobe da se zaštiti, te ugrožavaju referentni sistem osobe, njene psihološke potrebe i saznajne sheme.
Traumatska iskustva predstavljaju i slom sistema uobičajenih uvjerenja koja svaka osoba ima o sebi, drugima i svijetu.
Često se može čuti pitanje zašto osoba (u gorenavedenim situacijama) nije drugačije reagovala - pobjegla, borila se, pozvala pomoć i slično. Preispitivanje, kao i osjećaj krivice rijetko zaobilaze i same žrtve traume.
Važno je napomenuti da žrtva nikad nije kriva, te da je reagovala najbolje kako je mogla. Vrsta traumatskog događaja, osobine ličnosti, količina dostupne podrške nakon događaja, ranija traumatska iskustva, te psihološka otpornost osobe, neki su od faktora koji određuju način reagovanja.
Kada naše tijelo primijeti opasnost, dolazi do aktivacije simpatičkog nervnog sistema, što nam omogućava da se borimo ili da bježimo. Postoje situacije koje su izvan uobičajenog iskustva, kada pokušaj da se sa zastrašujućom prijetnjom po život izborimo ili pobjegnemo ne uspijeva.
Dalje povećanje simpatički uslovljenog uzbuđenja dovelo bi do kolapsa, a preplavljenost emocijama bi postala neizdrživa, te dolazi do aktivacije parasimpatičkog nervnog sistema koji djeluje suprotno. Javlja se motorna inhibicija, oduzetost dijelova tijela, otežan govor i izmijenjena percepcija realnosti. Naš mozak počinje drugačije da funkcioniše. Dio mozga koji misli, analizira, donosi odluke i zaključuje "ne radi", već mozak radi automatski, po principu "samo da preživim".
U ovakvim situacijama osoba se ukoči i ne pomjera, te izgubi kontakt sa sobom i trenutnom realnošću kako bi se zaštitila. Na psihičkom planu dolazi do rascjepa emocionalnog i tjelesnog. Iako je osoba uzbuđena i preplavljena, ona ne reaguje ni na najbolnije stimuluse, a može pomisliti kako se opasnost nekom drugom dešava.
Kao posljedica ovoga, dolazi do gubitka kontinuiteta i integracije među psihičkim funkcijama i procesima, što dovodi do dubokih promjena i posljedica u organizaciji i strukturi ličnosti.
Kod osobe koja je doživjela prvu fazu (aktivacija simpatičkog nervnog sistema) podsjetnici na traumu izazivaju snažne odgovore - stalno iščekivanje opasnosti, noćne more, flešbekovi, izbjegavanje mjesta, razgovora i osoba koje su povezana sa traumatskim događajem i slično.
Sa druge strane, osoba koja je doživjela drugu fazu (aktivacija parasimpatičkog nervnog sistema) ne reaguje na podsjetnike traume i rijetko govori o traumi, pogotovo kada se radi o ponovljenoj traumi, poput zlostavljanja u djetinjstvu.
Na kraju, važno je istaći da svako od nas drugačije reaguje i da, ako mi određenu situaciju nismo doživjeli kao traumatsku, ne znači da je druga osoba neće doživjeti na takav način.
Takođe, reakcije koje slijede nakon traumatkog događaja su različite. Neke osobe proživljavaju intenzivne reakcije i govore o njima, a neke ćute o tome, jer se plaše da govore o tome, osjećaju se krivima i smatraju kako će drugi da ih osuđuju. Sa druge strane, neke se osobe ponašaju kao da se ništa nije dogodilo.
Svako reaguje na drugačiji način, ali to ne umanjuje značaj iskustva koje su doživjeli i koje i dalje proživljavaju. Bez obzira na način reakcije, pružiti podršku i razumijevanje žrtvama je ono što svako od nas može i treba da učini!
Ostale tekstove iz psihologije, koji su nastali u saradnji Labaratorije za eksperimentalnu psihologiju i Nezavisnih novina, možete naći na sajtu Laboratorije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
