Postoji veliki broj mitova, odnosno pogrešnih uvjerenja vezanih za psihički život čovjeka. Ti mitovi se mogu naći u svakoj od oblasti kojima se bavi psihologija.
Postoje pogrešna uvjerenja o funkcionisanju našeg mozga, o načinima na koje opažamo svijet oko nas, o razvoju i starenju, o pamćenju, o inteligenciji i učenju, o svijesti, o emocijama i motivaciji, o strukturi ličnosti, o interpersonalnim odnosima, o psihičkim poremećajima, o psihoterapiji itd. Razlozi zašto postoji tako veliki broj pogrešnih uvjerenja, u koja često slijepo vjerujemo, brojni su i kompleksni.
Jedan od razloga koji dovode do raširenosti mitova u psihologiji je i filmska umjetnost. Igrani film se, za razliku od dokumentarnog i edukativnog filma, ne mora zasnivati na činjenicama. Odnos činjenice - fikcija na filmu nije jednostavan, u smislu: ili je istina, ili je fikcija. Kad je riječ o psihološkim fenomenima, oni obično posluže kao inspiracija, a zatim se činjenice slobodno interpretiraju radi veće "filmičnosti".
Može se naći veliki broj primjera koji ilustruju ulogu filma u stvaranju psiholoških mitova. Jedan od najupečatljivijih slučajeva je vjerovanje da je elektrokonvulzivna terapija (šok terapija) fizički nasilan tretman, zbog kojeg ljudi postaju biljke ili zombiji. Prva asocijacija na ovaj postupak je pacijent vezan za krevet, koji se grči i ispušta jezive krike dok ga medicinsko osoblje pokušava obuzdati. Za ovakvu sliku zaslužni su brojni filmovi koji prikazuju elektrokonvulzivnu terapiju u pogrešnom svjetlu, prije svega "Let iznad kukavičjeg gnijezda", sa sjajnim Džekom Nikolsonom u glavnoj ulozi, ali i "Kuća na ukletom brdu", "Obični ljudi" itd. Iako je na početku šok terapija možda i bila donekle opasan postupak, danas ona nije ništa opasnija od anestezije. Koristi se u slučajevima teške depresije i šizofrenije, kada medikamentozna terapija ne djeluje. Pacijenti koji su prošli kroz ovaj tretman kažu da je manje neprijatan nego odlazak zubaru.
Drugi ilustrativan primjer kako filmovi doprinose stvaranju pogrešnih uvjerenja vjerovanje je u to da većina autističnih osoba posjeduje jednu ili više izdvojenih izuzetnih intelektualnih sposobnosti, odnosno da su savanti. Ove sposobnosti mogu biti raznolike, kao na primjer tačno preračunavanje datuma, muzičke ili likovne sposobnosti, izuzetna sposobnost pamćenja, rješavanje matematičkih zadataka itd. Iako je ovaj mit veoma raširen, čemu je vjerovatno doprinio i "Kišni čovjek", sa izvanrednim Dastinom Hofmanom, procjene su da tek 10 odsto autističnih osoba posjeduje karakteristike savanta.
Filmska umjetnost, kao i svaka druga, govori o nama samima, o životu, vrijednostima i životnim izazovima. Film nas podstiče na razmišljanje i preispitivanje, oplemenjuje nas ako shvatimo poruku na pravi način. Ali uloga filma nije da edukuje, upravo iz razloga što se filmska priča gradi oslanjanjem na umjetničku interpretaciju činjenica. I to ne treba da zaboravimo.
Ostale tekstove iz psihologije, koji su nastali u saradnji Laboratorije za eksperimentalnu psihologiju i Nezavisnih novina, možete naći na sajtu Laboratorije.
Piše: Strahinja Dimitrijević
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
