Disocijativna fuga predstavlja jedan od oblika amnezije, koja podrazumijeva gubitak identiteta, pri čemu se osoba ne sjeća ničega iz prošlosti.
Javlja se u slučajevima doživljenog ili očekivanog intenzivnog stresa ili traume, a najčešći okidači za pojavu ovog stanja su prirodne katastrofe, bračne svađe, finansijski problemi, učestvovanje u ratu, silovanje itd. Disocijativna fuga javlja se kada je to jedini način da se osoba "spasi" od zastrašujućih misli, informacija ili okolnosti. Ona se neće javiti kod svih osoba koje prođu kroz stresna i intenzivna iskustva, već to zavisi od velikog broja faktora, kako individualnih tako i socijalnih.
Može trajati nekoliko sati, do nekoliko mjeseci, a može se i ponavljati. U rijetkim slučajevima osoba može preuzeti novi identitet, zasnovati novu porodicu, naći novi posao. U određenom trenutku sjećanje osobe na prošli život može se vratiti i u većini slučajeva se dijagnoza disocijativne fuge tek tada otkriva. Nakon završetka epizode fuge, mogu se javiti sjećanja na traumatski događaj koji je doveo do takvog stanja, ali i osjećanja krivice, srama te depresija i suicidalne misli.
Disocijativna fuga može biti povezana i sa kriminalnim aktivnostima. Šansa da osoba počini zločin u stanju disocijativne fuge je veoma mala, ali osoba koja počini zločin može da dospije u takvo stanje.
To je zato što počinjenje krivičnog djela može dovesti do krajnje stresne situacije koja može da podstakne fugu. Ovo posebno važi za one koji počine krivično djelo prvi put, u slučajevima ubistava ili pokušaja ubistva. U studiji koja je sprovedena na 203 muškarca koji su optuženi za nasilne zločine, njih devetnaest je prijavilo djelimičnu ili potpunu amneziju na zločin. U šest studija koje su sprovedene između 1948. i 1985. godine utvrđeno je da je između 23 i 47 odsto osuđenih za ubistva tvrdilo da ima amneziju.
Stručnjaci se slažu da ne postoji univerzalni način razlikovanja psihogene amnezije od simuliranja. Uočeno je da osobe koje simuliraju amneziju nastavljaju sa obmanom, čak i tokom hipnotičkih intervjua. Često je nejasno gdje svjesna obmana započinje, a gdje se nesvjesna odbrana završava. Može se zaključiti da psihogena fuga u rijetkim slučajevima može biti povezana sa kriminalnim ponašanjem, ali u većini slučajeva kriminalno ponašanje je uzrok psihogene fuge.
Kada se govori o oporavku, on je obično potpun, mada njegovo trajanje zavisi od osobe do osobe. Psihoanalitička terapija pokazala se kao uspješan način tretmana disocijativne fuge, što ne iznenađuje, s obzirom na to da je osnova ove terapije prekidanje potiskivanja traumatskih događaja i omogućavanje njihovog razrađivanja i prevladavanja. Odmor, lijekovi i hipnoza u nekim slučajevima takođe mogu pomoći u liječenju disocijativne fuge, s tim što se lijekovi uglavnom koriste za smanjenje anksioznosti koja je povezana sa terapijskim procesom, a ne za liječenje samog poremećaja.
U nekim slučajevima dovoljno je samo osobu udaljiti od stresne situacije. Na svu sreću, ovaj poremećaj se ne javlja često, prevalencija u opštoj populaciji iznosi svega 0,2 odsto. Ipak, važno je upoznati se sa ovim fenomenom, jer nam može pomoći u objašnjenju i razumijevanju nekih nesvakidašnjih ponašanja osoba u našem okruženju.
Ostale tekstove iz psihologije, koji su nastali u saradnji Laboratorije za eksperimentalnu psihologiju i Nezavisnih novina, možete naći na sajtu Laboratorije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
