SP Qatar 2022.

Život

Mateja je pobjednica: Jedna suzica za bol i hrabro srce za ozdravljenje

Mateja je pobjednica: Jedna suzica za bol i hrabro srce za ozdravljenje
Foto: V. TRIPIĆ | Mateja je pobjednica: Jedna suzica za bol i hrabro srce za ozdravljenje

Koliko je čovek samo u stanju da zanemari divnih, malih stvari zbog nekih ciljeva koje će dostići. U ime nečeg velikog što će dostići ili ne! A kada je neko mali, on stoji pred svetom oslobođen od svega onoga što bi mu uskratilo te sitne životne radosti, kazivao o djeci velikan književnosti Duško Radović.

A kako u isto vrijeme biti mali čovjek, a veliki borac kad nepredviđene životne okolnosti stanu na put dječjim nestašlucima, a opet se sa razoružavajućim osmijehom radovati doživljajima koje nosi djetinjstvo, primjer je Mateja Railić, dvanaestogodišnja djevojčica dva puta liječena od akutne limfoblastne leukemije.

Dva puta je Mateja vodila najtežu i najvažniju bitku - onu za život. I dva puta je izašla kao pobjednik. A o kakvom se zapravo najvećem malom heroju radi govori činjenica da se nakon dva ciklusa liječenja, tokom kojih je gubila kosu, nedavno ošišala i odlučila kosu donirati drugarima koji su trenutno na liječenju.

"Bilo mi je drago kada sam donirala kosu djeci koja su sada bolesna i koja prolaze kroz ono što sam ja prošla, ali bilo mi je i malo žao ošišati kosu koja mi je porasla nakon što sam je gubila dva puta. Ali, želim pomoći. Želim da djeca koja su sada bolesna znaju da nisu sama i da ne budu ćelava, jer se od moje kose mogu napraviti perike za njih", priča za "Nezavisne" hrabra djevojčica, koja je na ovaj način bolesnim mališanima poslala poruku podrške, ljubavi i nade.

U porodičnom domu Rilićevih u Derventi našu ekipu dočekale su Mateja i njena majka Renata, koja je govorila o trenucima spoznaje da je djevojčica bolesna, o najgorim slutnjama te borbi za potpuno ozdravljenje koja traje i danas.

"Početkom decembra 2012. godine, kada je imala dvije godine i dva mjeseca, Mateja je dobila temperaturu 38,5 i počela se žaliti na bol u rukama. Odveli smo je u Dom zdravlja u Derventi, slikali su joj obje ruke, a nalaz je bio uredan. Međutim, temperatura se vukla skoro mjesec dana, a u međuvremenu sam primijetila i da joj se u ustima pojavljuju afte. Naša pedijatrica rekla je da uradimo nalaze - trombociti su bili niski, a leukociti viši od normalnih vrijednosti. Popila je dvije boce ospena, ali ništa nije pomoglo", prisjeća se Renata.

Polovinom decembra iste godine Mateji je zakazna kontrola, za koju je opet trebalo da uradi nalaze - još je imala afte u ustima i dalje se žalila na bol u rukama, te su Renata i njen suprug Mladen zahtijevali da kćerku vode na dalje pretrage i upućeni su u Univerzitetski klinički centra Republike Srpske (UKC RS).

"Po dolasku u prijemu ambulantu pedijatar je pogledao Matejine nalaze i uputio nas na Odjel dječje hematoonkologije, na kojem su nas dočekle profesorica Predojević i doktorica Banjac. Mateju su pregledale, uradile nalaze, koji su opet pokazali niske trombocite i visoke leukocite, te je odlučeno da joj vade koštanu srž, u kojoj je bilo 87 odsto limfoblastnih ćelija", priča majka.

Kćerka i majka zadržane su u UKC RS, a u bolničkoj sobi, koja će im narednih godinu dana biti dom, Renati su doktori saopštili da je Matejina dijagnoza akutna limfoblastna leukemija.

"Za tu bolest sam do tada samo čula, nisam znala puno o njoj, a dijagnoza je za mene značila samo jedno - da će Mateja umrijeti. Osoblje na odjelu bilo je divno i davali su nam nadu uz obrazloženje da se Matejina bolest 100 odsto liječi. Ali, za mene su to bile samo njihove priče, a u glavi mi je odzvanjalo - moje dijete neće preživjeti", objašnjava Renata kako se osjećala u trenucima kada je spoznala da se Mateja bori s teškim malignim oboljenjem.

Na Odjelu dječje hematoonkologije djevojčica je primala terapije i kada su joj ponovo rađeni nalazi pokazalo se da su limfoblastne ćelije u koštanoj srži spale na jedan odsto, što je govorilo da proces izlječenja teče kako treba, a Mateja, koja je tada prvi put ostala bez kose, u fazi održavanja bila je do šeste godine.

Tada se sudbina opet poigrala s Railićima. Naime, djevojčica je krenula u prvi razred osnovne škole, ali pisanje prvih slova, učenje pjesmica i druženje sa drugarima morala je zamijeniti bolničkim krevetom.

"U školu je išla prvo polugodište, da bi u drugom polugodištu u decembru dobila temperaturu. Pozvala sam doktoricu Banjac te mi je rečeno da dođemo u UKC RS, sigurno su sumnjali da se bolest vratila. Iskreno, nisam znala da bolest može da se vrati, niti sam koga pitala, jer kako kažu, što manje znam, bolje mi je", priča Renata o trenucima kada je shvatila da će Mateja opet voditi životnu bitku.

Na Odjelu dječje hematoonkologije djevojčici je opet vađena koštana srž. I ovog puta je potvrđeno prisustvo limfoblastnih ćelija u procentu od 85 odsto, a Renati je rečeno da je mali heroj kandidat za transplantaciju matičnih ćelija.

"U januaru 2016. godine morali smo se svim dobrim ljudima obratiti za pomoć da bismo sakupili novac, oko 50.000 evra, jer nismo imali iznos potreban za ovaj zahvat. Iznos na kraju nije sakupljen, ali, Bogu hvala, nije ni išla na transplantaciju, pomogli su joj lijekovi, ovog puta puno jači nego tokom prvog ciklusa liječenja. Sakupljeni novac smo utrošili na te lijekove, koji su bili skupi, a koje smo morali kupovati, jer je Mateja dobila reakciju na lijek koji je primila na odjelu", navodi Renata, zahvaljućuju ovom prilikom svim ljudima dobre volje koji su im tada pomogli.

Kazuje da je Mateja teško fizički, ali psihički hrabro podnosila proces liječenja.

"Nisam joj dala da poklekne. Bila je okružena iglama, cjevčicama, nalazi su se nizali, opet je ostala bez kose. Bila je ćelava, ali na odjelu na kojem smo bile to je bilo normalno. No, kada je dolazila kući bila bi tužna, jer je okolina gledala na neki drugi način. Ali, hvala Bogu, bila je svjesna cijele situacije", objašnjava Renata.

Mateja se, pomalo stidljivo, uključuje u razgovor i potvrđuje da je bila hrabra.

"Ne bojim se igala. Kada je sve počelo, boljelo me, ali na sredni liječenja sam navikla, 100 puta su me boli, ali ja stisnem zube i ne plačem. Jedino ako me baš jako zaboli pustim jednu suzicu. Boli su me i po nogama i po rukama, imam  ožiljke. Kada sam imala braunilu u jednoj nozi, na drugoj sam skakutala, kao flamingo", priča uz osmijeh mali borac velikog srca.

Majka dalje pripovijeda da je u teškim trenucima jako važna bila i podrška okoline.

"Ja sam bila njena podrška, moja suprug Mladen, porodica, prijetelji, doktorice i sestare na odjelu. Ohrabrivali su me, ali kada ste u bolnici duži period s djetetom, nema tu puno pozitivnih misli. Znali su mi govoriti 'šta si sve prošla, a uvijek si nasmijana'. Ali nisam se smijala zato što mi se smije, smijala sam se jer sam morala. Ako ja plačem, plakaće i ona, pašće psihički, a čim padne, i sam proces izlječenja je neizvjesan", priča Renata o teškim danima.

A Railići i danas strahuju i strepe, jer, po mišljenu struke, prostora da se bolest vrati još ima - rijetki su slučajevi, ali mogućnost, nažalost, postoji.

"Kažu da se bolest  pet godina nakon izlječenja ne može vratiti. U Matejinom slučaju, nakon prvog ciklusa liječenja prošle su četiri godine i leukemija se vratila. Ove godine u septembru su se navršile tri godine od drugog ciklusa liječenja i sve je neizvjesno", priča Renata, a Metaja dodaje da strahuje od povratka bolesti, ali da joj veći strah trenutno pričinjava pomisao da se može zaraziti virusom korona, koji bi za nju bio poguban zbog bolesti pluća koja joj je dijagnostikovana 2018. godine.

"Mateji se gljivica Aspergillus navodno u pluća uvukla zbog jakih lijekova koje je primala tokom liječenja i opasna je za njeno zadrvlje. Oboljenje koje uzrokuje ova gljivica ne može uticati na povratak leukemije, ali može izazvati probleme sada za vrijeme pandemije virusa korona", objašnjava majka i dodaje da Mateja zbog ovog oboljenja trenutno ne pohađa školu, a da ranijih godina (osim petog razreda) to nije bilo moguće zbog liječenja leukemije te da gradivo savladava kod kuće.

FOTO: V. TRIPIĆ
FOTO: V. TRIPIĆ

Mateja, pokazujući nam knjige za sedmi razred iz kojih trenutno uči, kazuje da joj je žao što nije mogla, a i sada ne može u školske klupe sa svojim vršnjacima, te da joj nedostaje učenje u normalnim uslovima, ali i druženje s drugarima.

"Kod kuće učim, drugarice mi kažu šta se od gradiva treba savladati, majka mi pomaže, takođe i sestra i brat, ali oni su mlađi od mene i ne slušaju uvijek, vrdaju", priča kroz osmijeh Mateja i navodi da inače u knjižici piše da je vrlo dobar đak, ali da je, zahvaljujući majčinoj pomoći, šesti razred završila odličnim uspjehom.

Ekipi "Nezavisnih" obećala je da će i dalje biti dobar i poslušan đak, jer kada poraste želi biti medicinska sestra na Odjelu dječje hematoonkologije u UKC RS.

"Na taj odjel želim zato što su svi bili dobri prema meni, pomogli su mi da se izliječim, kad sam bila loše, igrali su se sa mnom. Na odjelu najviše volim profesoricu Predojević, ona mi je dozvoljavala da uđem u njenu kancelariju, puštala me da gledam kako radi, ali i da se namirišim njenim parfemom. Najviše volim da me ona pregleda, tada se osjećam najsigurnije. Nekada sam joj znala nešto napisati i u pismo staviti 10 KM", priča Mateja nasmijavajući i majku i našu ekipu.

I Renata kazuje da se sjeća tih, za nju, neočekivanih situacija.

"Jednom je nacrtala nešto za profesoricu i dala joj crtež nakon pregleda, a uz njega stavila i 10 KM. Bilo me sramota, bojala sam se da će doktorica pomisliti da sam ja to uradila. A Mateja joj kaže: 'To sam ubacila da Vi sebi kupite bombonjeru, ja ne znam koju volite, a volim Vas". Profesorica se oduševila ovim njenim postupkom", prisjeća se majka i lijepih trenutaka koji su obilježili liječenje njene kćerke.

A da bi s najstarijom kćerkom otišla na bolničko liječenje Renata je kod kuće iza sebe ostavila tada osmomjesečnu bebu, djevojčicu Suzanu.

"U tim trenicima nisam razmišljala mnogo šta ću - morala sam biti uz Mateju, a Suza je ostala sa svekrvom. Tu je bio i muž. Oni su se borili kako su znali i umjeli, a ja sam bila uz bolesno dijete. Sina Davida rodila sam poslije Matejinog liječenja, sada je napunio četiri godine, a njegove matične ćelije ostavili smo ako budu, ne daj Bože, opet bile potrebne Mateji", priča majka hrabra jednako kao i njena kćerka.

Iz porodičnog doma Railićevih ispraćeni smo uz osmijehe, zagrljaje i želje za dobro zdravlje - jer, oni su se, nažalost, uvjerili da se za zdravlje, a na koncu i život, biju najteže bitke. Ali baš ta borba iznjedrila je i najvećeg malog heroja - Mateju!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije