Bolest promijeni čovjeka na silu. Ostavlja traga i na djeci koja se liječe dok su mala, koja se kad odrastu gotovo i ne sjećaju tog perioda, a mislim da je najgore kad se bolest desi u periodu kada smo svjesni. Teško je to prihvatiti, pogotovo kad nema neke pripreme. Danas sam dobro, a sutra na onkologiji.
Riječi su to mladog Banjalučanina Miloša Maleševića, studenta četvrte godine Medicinskog fakulteta u Banjaluci, kojem je, kada je imao 14 godina, uspostavljena dijagnoza akutne limfoblastne leukemije.
Priča kako je i njemu i njegovoj porodici trebalo vremena da se priviknu na nove okolnosti, da to prihvate, smognu snage da izgovore "rak" i zajedno prođu kroz tešku borbu.
"To je bilo 2013. Nisu bili nikakvi specificni simptomi u pitanju, ličilo je na prehladu, na nešto sitno. Otišli smo kod porodičnog ljekara i nalaz krvne slike je pokazao ogroman broj leukocita, što je već ukazalo na sumnju na neko teže oboljenje. Naravno, odmah su nas uputili na Dječju hematoonkologiju UKC RS. Bio sam na tom odjelu nekoliko dana dok sam čekao da se potvrdi sama dijagnoza. Nakon desetak dana uspostavljena je dijagnoza akutne limfoblastne leukemije i tada je počela terapija", navodi Miloš.
Majka je bila s njim određeni period tokom boravka u bolnici, radnici na odjelu bili su mu velika podrška, ali je opet, priznaje, bilo jako teško.
"Proces je sam po sebi trajao dugo, činilo se u nekim momentima kao da se vrijeme ne pomjera, a u nekim kao da leti. Kasnije se naviknete na sve, medicinske sestre vam postanu kao članovi porodice, pred kraj terapije nestane taj faktor otuđenosti, da sam negdje gdje ne pripadam. To je bio period prije Roditeljske kuće, tako da mi nismo imali opciju da se udaljimo od odjela. Mogli smo ići kući, ali samo kad su nalazi bili perfektni, sav ostali period smo svi provodili u bolnici", govori Miloš.
Sa smiješkom priča kako je njemu i djeci sa kojom je bio na odjelu najteže padala dosada.
"Koliko god to smiješno zvučalo, pored svih uboda, terapija i svega što je rađeno najteža je bila dosada, jer kad ste kod kuće uvijek imate nešto da radite. Igrate igrice na računaru, učite, družite se, bilo šta, i odjednom se smjestite u okruženje gdje ne možete ništa, gdje ste vezani za krevet, gdje se vrlo malo krećete, imate dva-tri kanala na televizoru koji je tu u sobi, jer tada nije bilo ni interneta na odjelu i prosto vam je dosadno, konstantno", govori mladi Banjalučanin, koji je, kako bi popunio to slobodno vrijeme, u bolničkoj sobi naučio dva strana jezika.
Ističe da je otvaranjem Roditeljske kuće u Banjaluci, u kojoj je i sam angažovan kroz "MladiCe RS" - Mrežu mladih izliječenih od raka u RS, znatno olakšan život teško oboljele djece.
"Uzevši u obzir trenutno stanje, sama Roditeljska kuća ne funkcioniše kao prije, djeca su i dalje tu, ali ne možemo im dolaziti u posjetu, raditi s njima, nestao je jedan dobar dio aktivnosti koji čini Roditeljsku kuću takvom kakva jeste. Međutim, ona je i dalje neka sredina između odjela i kuće. Dosta djece koja dugo borave u Roditeljskoj kući počnu je posmatrati kao svoj dom, jer nema bijelih mantila, sobe nisu bolničke, tu su s porodicom i to zaista olakšava sve. Prije korone organizovali smo za tu djecu filmske večeri, razne radionice i druženja s njima i njihovim roditeljima", govori Miloš.
Priča kako se kroz Udruženje roditelja djece oboljele od malignih bolesti "Iskra", čiji su članovi i njegovi roditelji, uključio u aktivnosti vezane za pomoć oboljeloj djeci i njihovim roditeljima jer je tokom svog liječenja uvidio koliko je takvim porodicama bitan kontakt s nekim ko se izliječio.
"Koliko god to djeci možda ne znači, jer znam da meni nije do te mjere nešto značilo kad vidim nekog ko se izliječio, mojim roditeljima je to bila ogromna stvar. Kad vide da dođe neko ko se prije 10-15 godina liječio i da je sada zdrav, ima porodicu, djecu, to je roditeljima neizmjerno značilo", navodi ovaj hrabri mladić, koji je i pored traume kroz koju je prošao kao tinejdžer odlučio da se vrati među oboljele, da im bude podrška, a možda kroz koju godinu i da im pomogne kao ljekar.
Ističe da bolest nije bila okidač da kasnije upiše medicinu. Upravo suprotno, umalo da bude prepreka za odluku o izboru fakulteta donesenu u djetinjstvu.
"Medicinu studiram i mislio sam je upisati i prije nego što se javila bolest, ali kada je došlo do toga bilo je dileme, i pored te želje, da li da upišem ili ne. Bio je taj momenat da li treba da se izložim tolikom stresu. Stres je veliki faktor za sva oboljenja, naročito za malignitet. Međutim, ja sam bio uporan i pratio sam svoje želje uprkos savjetovanju drugih ljudi. Pošto sam borbu s rakom iskusio na svojoj koži, kao i kroz rad Roditeljske kuće, navikao sam na sve što rak nosi sa sobom, te mi to više ne predstavlja tabu. Sada kada uđem u Roditeljsku kuću, više se ne osvrćem na negativne aspekte liječenja. Znam da je izlječenje moguće, tako da se fokusiram na to. Znam šta ta djeca prolaze, ali se trudim da ne mislim o njihovoj trenutnoj patnji nego o pozitivnom ishodu koji je pred njima", navodi Miloš.
Dodaje da se, nažalost, s prestankom terapije borba s bolešću ne završava.
"Svi se mi promijenimo od početka do kraja terapije jer to je iskustvo koje ostaje za života. I to nosi još brojna iskustva poslije samog liječenja. Trudimo se da vodimo razgovor o kasnim posljedicama raka, jer iako se terapija završi kroz godinu-dvije, borba sa samim rakom i svim što nosi traje puno duže. U prošlosti nije bilo mnogo mladih koji su preživjeli takve bolesti pa se nije moglo raditi ni istraživanje o tome koje su tačno kasne posljedice i tek se sada na evropskom nivou, jer smo uključni kroz udruženje i u taj spektar dešavanja, vidi da zaista postoje posljedice kroz čitav život na neki način", priča Miloš.
Ističe da su se i uslovi za liječenje i odnos okoline prema oboljelima značajno poboljšali od perioda kada se on liječio do sada.
"Cijeli tim na Odjelu onkologije daje sve od sebe da se svaki aspekt liječenja odradi do apsolutnog maksimuma. Uslovi su i tada bili dobri, to je bolnica, niko tu ne očekuje igraonicu. Sve je bilo dobro, od ekstremne humanosti do poštovanja sve terapije i kompletnog liječenja. Naravno, s otvaranjem Roditeljske kuće sve to je postalo još bolje i sam odjel je napredovao dosta, od ugradnje interneta do dodatnog sređivanja soba i poboljšanja uslova za svu djecu", naglašava mladi Banjalučanin.
Što se tiče odnosa društva prema oboljelima, kaže da je situacija sada znatno bolja nego u vrijeme kad se on liječio.
"U periodu kad sam se ja liječio bilo je i neprijatnih situacija. Bilo je scena kada se ljudi okreću i odmiču od mene kada me vide bez kose ili izmijenjenog od terapije. Ja razumijem da su to i strah i predrasude i svašta nešto, na neki način i strah da ne povrijede samu osobu, međutim opet to utiče na osobu i koliko se god naši ljudi trudili tu je i mentalitet 'pu pu, daleko bilo'. Ljudi ne vole ni razgovarati o tome, jer na neki način postoji dobar dio nas koji vjeruje da šta govorimo to privlačimo. Sada je puno, puno bolje", govori Miloš.
Ističe da pomak vidi i kroz aktivnosti u Udruženju.
"Osam godina je prošlo od mog liječenja, od čega sam pet godina u Udruženju 'Iskra'. Kroz rad u Udruženju vidim da se promijenila ta slika, kad izađemo na trg i dijelimo naše letke, promotivni materijal, nema više one odbojnosti. Prve godine ljudi su nas zaobilazili u širokom krugu, pogotovo kad vide dječji malignitet. Obično je prvo pitanje bilo: 'Koliko novca treba da dam', dok mi namjerno kad izlazimo na takve akcije ne tražimo novac jer znamo da mnogi nisu u mogućnosti da ga doniraju. Ne mogu reći ni da je sada idealno, ali pomak se zaista vidi", navodi Miloš.
Nažalost, iz iskustva je saznao koliko različito ljudi doživljaju kancer prije i nakon što obole.
"Lijepo bi bilo reći oboljelima - ostanite pozitivni, sve će biti dobro, ali to su isprazni savjeti. Za taj neki prvi period je teško bilo šta reći. Kad saznamo šta se dešava svi smo mi u fazi poricanja i treba pustiti da taj period prođe. Ne treba se na silu tjerati ni na šta. Koliko god mi htjeli da se sutra probudimo i da nismo tu, to je nemoguće. To treba prihvatiti kao dio života, jer bolest to i jeste. Neki ljudi počnu da se preispituju, da li sam ja nešto zgriješio, pogotovo religiozniji ljudi, ali to ne bi trebalo raditi. Ne treba tražiti razlog, nego prihvatiti i pokušati zajedno s porodicom proći kroz to sve", zaključuje ovaj hrabri mladić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
