Svaki razgovor o Dejtonu prije svega izaziva nedoumicu o kojem i kakvom Dejtonu je riječ. Postoje, naime, bar tri Dejtona. Jedan je onaj koji je potpisan prije 20 godina. Drugi Dejton je ovaj koji je u međuvremenu nastao njegovom revizijom. Treći "Dejton" je onaj koji se neformalno ili formalno najavljuje iz briselskih i vašingtonskih kancelarija.
Prvi zovemo "izvorni", zato što to i jeste. Drugi bismo mogli nazvati "bonski", zato što je rezultat otimanja entitetskih nadležnosti i nametanja zakona po istoimenim spornim diktatorskim ovlašćenjima OHR-a. A treći – "antidejtonski", zato što tvorci i mnogi potpisnici Dejtona u novije vrijeme generalno osporavaju aktuelnu validnost ovog međunarodnog sporazuma.
Slovo Dejtona, koji su u Parizu, uz balkanske lidere, kao svjedoci svečano supotpisali Klinton, Kol, Mejdžor, Širak, Černomirdin i Gonzales, pretvorilo se od najvećeg poslijeratnog spoljnopolitičkog uspjeha SAD najprije u samo "duh Dejtona", da bi završilo kao "zloduh Dejtona". Sve brojniji su oni koji ruže Dejton: "da nije obezbijedio političko rješenje", "da je postao anahron i kontraproduktivan", da je "dejtonska faza prevaziđena i da treba preći u briselsku fazu".
Neodrživa je teza o tome da je "Dejton donio mir, ali ne i političko rješenje", jer je, potpuno obrnuto, rat prekinut kada se međunarodnim posredovanjem došlo do političkog rješenja prihvatljivog za sve tri ratujuće strane, kao što do njega ne bi ni došlo da Izetbegović nije povukao potpis sa Kutiljerovog plana, a trajao bi kraće da su trostrano bili prihvaćeni prijedlozi Vensa, Ovena, Stoltenberga, Kontakt grupe itd.
Teza o "prelasku iz dejtonske i briselsku fazu" takođe je sporna jer od njenih autora slušamo da je stanje u BiH gore nego uoči građanskog rata '92, da odnosi između entiteta i kantona nisu ništa bolji, da Hrvati žele Herceg-Bosnu, Bošnjaci hoće cijelu Bosnu, a Srbi bi osamostaljenje. Uslov za prijem u EU nisu samo dobri odnosi sa susjednim državama, nego valjda još prije dobri odnosi unutar jedne zemlje. Dodamo li tome da je BiH i dalje protektorat pod upravom OHR-a, da je EU sve manje dostižna, izvjesna i privlačna, te da, prema anketama, građani RS nisu listom za evroatlantske integracije, postavlja se pitanje po čemu smo izašli iz dejtonske i ušli u briselsku fazu.
Najproblematičnija je teza o tome da je Dejton postao "prevaziđen i kontraproduktivan".
Pošto se, naravno, misli na "bonski Dejton", jer već dvije decenije jedino taj i jeste na snazi, čini se da teza zaista stoji. Sve što je rađeno u BiH, mahom posredstvom visokih predstavnika, svodi se na otimanje entitetskih nadležnosti, nametanja zakona, smjene izabranih političara i sl., a u prilog centralizacije zajedničkih organa u Sarajevu - što nije dalo ama baš nikakav rezultat. Zemlju nije učinilo ni politički, ekonomski ili kulturno boljom, ni narode i građane zadovoljnijim, niti BiH "funkcionalnijom". A političke elite tri nacije, nasuprot preporukama iz EU, nisu "propjevale u jedan glas".
Do tog "frustrirajućeg neuspjeha međunarodne zajednice u Bosni", kako to vole da kažu Olbrajt, Koen, Pak, Petrič, Ešdaun, Server, Levi, ali i mnogo uticajniji od njih, došlo je, dakle, zbog primjene "bonskog Dejtona" već od mandata drugog po redu v.p. Karlosa Vestendorpa. Dok "izvorni Dejton" nije ni dobio šansu za provjeru u praksi, "bonski" je godinama negativno testiran, a postao je sramota i za tzv. međunarodnu zajednicu. Aktuelni v.p., kome je izvorni dejtonski rok trajanja istekao još prije deceniju, prićutao se, a bonska ovlašćenja, kojih u izvornom Dejtonu i nema, zamrznuta su. Ipak, i jedno i drugo je ostalo na snazi kao "batina iza leđa", kojom nam diktatorski prijete naši učitelji demokratije. Naprosto, "bonski Dejton" je postao problem, a ne rješenje za BiH.
Bilo je očekivati da će Vašington i Brisel, poslije toliko neuspjeha i frustracija, promijeniti terapiju za "bolesnika na Balkanu". Odnosno da će krenuti nasuprot dokazano jalovoj centralizaciji i unitarizaciji, te se konačno okrenuti decentralizaciji i vratiti "izvornom Dejtonu", koji daje veću autonomiju entitetima i Savjet ministara svodi na svega tri resora. Naprotiv, "međunarodna zajednica" je samo pojačavala doze štetnog lijeka i evo sada ustanovila da je pacijent, navodno, pao u agoniju i da treba hirurški amputirati i "bonski" i "izvorni" Dejton.
Očigledan je kontinuitet: pošlo se od autentičnog dokumenta, zatim se ubrzo prešlo na njegovu reviziju, da bi se došlo do njegovog poništenja, a sve autoritetom "međunarodne zajednice" iza koje se krije Brisel, odnosno Berlin, London i Pariz, te u krajnjoj liniji Vašington. Sa vjerovatnom izbornom pobjedom supruge glavnog sponzora Dejtona, antidejtonska politika SAD će, paradoksalno, dobiti nove impulse.
Kako objasniti tu tvrdoglavost koja uporno ignoriše realnost na terenu? Neki je tumače bahatošću američke supersile i evropskih satelita, koji, za primjer drugima, uvijek moraju da budu u pravu. Neki pak održavanjem zamrznutog konflikta, a neki opet smatraju da su Balkan, i Bosna posebno, samo poligon za eksperimente sa multikulti zajednicama radi primjene na većim i važnijim terenima, poput Rusije i Kine.
Kako god bilo, Republika Srpska mora po svaku cijenu da se bori za izvorni Dejton, koji bošnjačkim potpisnicima, po njihovim naknadnim spoznajama, ne odgovara, a ukoliko izgube nadu u "treći entitet", neće ni hrvatskim. Srpska za to ima neosporno međunarodnopravno uporište i podršku "matice" Srbije i "majčice" Rusije. Entitet, sa svim kompetencijama koje su definisane u decembru '95 u bazi Rajt Peterson, bio je uslov da se već konstituisana Republika priključi Bošnjačko-hrvatskoj federaciji u BiH. Referendum o vraćanju pravosuđa u nadležnost RS samo je jedan gotovo simboličan potez povratka izvornom Dejtonu, a digla se čitava uzbuna i u komšiluku i na Zapadu. Paniče da je to korak ka secesiji i prijete da je to po Srpsku opasno raspakivanje Dejtona.
Nigdje povodom referenduma nije bilo ni riječi o secesiji, a i u partijskoj deklaraciji SNSD-a govori se o uniji tri nacionalne republike u okviru BiH. Međutim, ni eventualno poništenje Dejtona, koje bi sve oko Bosne vratilo na početak, ne treba više za Srpsku da bude tabu tema. Ako Dejton, a to znači i BiH, ne treba drugima, zašto bi nama.
Neki bošnjački politički i pravni stručnjaci sada tvrde da Srpska ne može da održi ni referendum o vraćanju pravosudne nadležnosti koja joj po Dejtonu pripada bez saglasnosti Bošnjačko-hrvatske federacije. Zaboravili su da su Muslimani i Hrvati 1991. proglasili samostalnost BiH protiv volje Srba, pa zašto i Srbi 2015. ne bi mogli isto bez njih. Neki opet inostrani eksperti ne pamte da je taj jednostrani muslimansko-hrvatski akt priznala i "međunarodna zajednica", pa zašto, analogno, ne bi priznala i srpski.
Kada je SFRJ početkom devedesetih bila u krizi, Brisel i Vašington su priznali secesiju Slovenije i Hrvatska bez saglasnosti ostalih članica federacije. Pronašli su formulu da se država "nalazi u stanju raspadanja" i svakoj republici ponudili da, ako želi, izađe iz nje. Zapadni analitičari BiH dramatično opisuju kao "neuspjelu državu", "nedovršeno društvo" itd., pa bi se ista formula "u stanju raspadanja" morala i na nju primijeniti. Ne može jednom ovako, drugi put onako, osim ako se neko ili pravi lud, ili hoće nas da napravi budalama.
Svi u BiH, iako iz različitih razloga, saglasni su da "bonski Dejton" treba mijenjati, a s tim je saglasna i "međunarodna zajednica". Srbi i Srpska su, jasno je, za vraćanje na decentralizaciju dosljedno izvornom Dejtonu i tom pristupu su bliski i Hrvati i Herceg-Bosna, uz problem koji imaju sa prethodnim Vašingtonskim sporazumom. Bošnjaci su su protiv Dejtona kao "legalizacije genocida i destrukcije Bosne", a i Zapad je, takođe, za poništenje tog međunarodnog sporazuma zato što "nije donio funkcionalno političko rješenje, nije izmirio narode kao anacionalne građane", odnosno što je "iscrpio svoje unutrašnje potencijale te postao prevaziđen i anahron". To praktično znači da bi trebalo tražiti novi konsenzus o BiH, a ukoliko se ne pronađe, to znači razlaz.
Zanimljivo je da se takav ishod hronične političke krize u BiH nikada ne razmatra kao realno i legitimno rješenje. Naprotiv, državna zajednica BiH se uvijek podrazumijeva kao metafizička činjenica van diskusije i pored toga što je svoj nestabilan unutrašnji legitimitet stekla tek u Dejtonu. Odustajanje od Dejtona isto je što i odustajanje od BiH, pa ko voli neka izvoli.
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" nekoliko puta sedmično objavljuju prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.