Da se započne nova politička runda u Bosni i Hercegovini, potrebno je zaobići, ignorirati ili ukloniti sve one političke hijerarhe i birokrate koji ne vide mogućnost da se sadašnje savršeno nesavršeno stanje unaprijedi ili promijeni.
Pritom je najvažnije da više ne treba vagati koliko je neki od prijedloga prihvatljiv političkim elitama, jer je legitimitet zastupnika političkih opcija i stranaka vrlo labav. Ne zasniva se na lokalnoj ekonomiji, nego na tome što primanje međunarodne pomoći uvjetuju svojim remetilačkim kapcitetom. I zato, ono što je prihvatljivo javnosti, ono što može mobilizirati političke skupine (radije nego mase), a to danas nije teško ostvariti preko društvenih mreža, izvan aparata i klasične političke operative - smjesta će zadobiti političku težinu. Postdejtonski lokalni režimi nemaju dubok korijen. Ukratko, kako bi rekao Grumf iz "Alana Forda": Što leti - leti, tko ne leti - leti!
Što je danas najpoželjnije, najzanimljivije, najprivlačnije bosanskohercegovačkom - da ne kažem - narodu? Radi jednostavnosti, nazivat ću ih Bosancima, bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, a ispravnu etiketu cijelom paketu nalijepit ću na kraju...
Ljudi žele dokumente - pasoše Europske unije, ili nešto najsličnije tome, status, dakle, koji će im omogućiti da slobodno prelaze današnje i sutrašnje (tvrde) šengenske granice. Znači, nužno je bezuvjetno ubrzati pristup Europskoj uniji, makar otvaranjem kandidatskog statusa. Da se to postigne, ljudi - Bosanci - bit će spremni, mislim, sve drugo žrtvovati. Ne svi - oni stari, koji su izgubili nadu, koji sjede po kafanama, čibuče, kahvenišu i čitaju zaraćene novine, oni će biti protiv svega, oni ne idu nigdje, žele biti klijenti svoje, lokalne ili nacionalne paradržave. No, sva radna i poduzetna populacija, mladi, želi ne manje od onoga što će sutra dobiti Srbi u Srbiji.
Da se Bosna i Hercegovina preformatira u državu koja tehnički može ostvariti prijem u Uniju, mora postati "nacija", država koja bez obzira na narodnosne komponente ostvaruje tehnički suverenitet na cijelom teritoriju. Jedini praktičan model koji stoji na raspolaganju za takav aranžman je - federacija. Konsocijacijski aranžmani poput onoga u Izraelu, gdje su nepomirljiva "društva", sekte nesavladivih raligijskih razlika integrirane u jedinstvenu državu, mogući su samo na osnovi jedinstva ugrožene rase. Ne treba izmišljati toplu vodu. Dakle - federacija.
Federacija se sastoji od republika, zvali ih kako hoćemo. Republike su teritorijalizirane, nisu to fiktivne zajednice naroda u prostornom diskontinuitetu. U svakoj republici, općim pravom glasa, biraju se predstavnici republičkog parlamenta i zastupnici u saveznom parlamentu po principu "jedan čovjek - jedan glas". Tako se bira i predsjednik savezne države, koji može biti pripadnik bilo kojeg naroda - može biti i Japanac, poput bivšeg predsjednik Perua, ili Nijemac, poput sadašnjeg predsjednika Rumunjske. Priliku imaju svi građani - Židovi, Romi, Crnogorci, a ne samo pripadnici "državotvornih" naroda. Zaista nema razloga da, bez obzira na urođenu tvrdoglavost, Balkanci u primjeni demokratskih načela zaostanu za andskim i transilvanskim nekoć najzaostalijim državama...
Ukratko - tri republike, a ne tri entiteta, te Savezna Republika Bosna i Hercegovina, koja se, naravno, onda više ne bi mogla tako zvati, nego Savezna Republika Bosna, Srpska i Hercegovina (SR BSH, što sasvim dobro zvuči, gotovo kao neki uspješan košarkaški klub, a zvali bi je kolokvijalno, kao i do sad - Bosna). Na ovim prostorima imamo iskustvo života u federacijama i ono nipošto nije u cjelosti negativno. Federalni aranžmani propadali su jer se nisu na vrijeme demokratizirali ili stoga što se prilikom njihova stvaranja nije vodilo računa o svim narodima - kao što je bio slučaj, recimo, s Jugoslavijom princa Pavla, koji je sporazumom s Vladkom Mačekom, riješio hrvatsko pitanje, a otvorio bošnjačko, albansko i makedonsko...
Samo takva "lagana, lepršava, jednostavna, funkcionalna" federacija može ući u Europsku uniju, koja se sastoji od nacionalnih država komponiranih s više ili manje gibljivosti, "federiranja" autonomija i teritorijalizacija dovršenih ili nedovršenih nacija.
Za sudstvo, školstvo, zdravstvo i javnu sigurnost te sve ostale društvene i kulturne funkcije nadležne su republike, za opće standarde, vojsku i ekonomiju - savezni parlament. Republički konsenzus traži se na svim na ključnim pitanjima (nacionalna politika, obrana, energetika...). Predsjednik je - jedan, a ne ovaj polukomični transnacionalni Kerber. Pokušajte sad u glavi modelirati tko bi imao šanse da ovoga časa dobije izbore prostom većinom glasova... Glasovima Naroda, jer Narod, mislim, više ne podržava bezrezervno svoje narodne prvake... Možda bi bilo bolje da se izbjegne drugi izborni krug, ako se postigne odgovarajuća izlaznost (First-past-the-post sustav). Jedna izborna "ratna igra" organizirana na nekom fakultetu političkih znanosti mogla bi dati zanimljiva predviđanja... Ja bih novac stavio na kandidata koji ranije nije sudjelovao u političkom životu.
Nova Bosna i Hercegovina s integriranom Srpskom u svom nazivu postala bi regulirano građansko društvo ("normalna država"), a politički život i vlast u zajednici ostali bi na lokalnom ("srednjem") nivou, što odgovara stanju u stvarnosti. Republičkim ustrojem te bi teritorijalizacije izgubile isključivo etnički karakter, primjereniji plemenskom društvu. Upravljanje općim ekonomskim funkcijama zemlje postaje profesionalna i pragmatična djelatnost koja može okupiti raznolike stranke s demokratskim legitimitetom. I, što je najvažnije - država poprima europski format. Ovako rekomponirana, Dejtonija bi mogla potrajati još dvadeset godina. Upravo onoliko koliko je potrebno da je usiše i integrira europsko društvo buduće kontinentalne unije, kakav god oblik do tada ona uspostavi.
Daytonski sporazum ostvario je sva očekivanja u prvom dvadesetogodišnjem razdoblju, a sad je, u istom okviru međunarodnog pokroviteljstva, potrebno definirati viziju za drugu fazu procesa, koja će kao cilj zadati potpunu političku emancipaciju države.
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" nekoliko puta sedmično objavljuju prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.