Nakon skoro dvadeset godina, mnogi daju svoje viđenje Dejtonskog sporazuma. I oni koji zaista nešto o tome znaju, ali i oni koji samo to misle.
Kao neposredni svjedok tog vremena i dešavanja prije i nakon potpisivanja sporazuma, a ponajviše kao svjedok njegovog ometenog razvoja od samog rođenja, imam namjeru da uobičajeno lošu atmosferu oko Dejtonskog sporazuma i njegove budućnosti pokvarim iole normalnim izlaganjem. Oni koji su mi ponudili da nešto o tome kažem vjeruju da imam šta da kažem, ali znaju da još uvijek imam i mnogo toga da prećutim. I šta reći?
Ono što je sasvim jasno jeste da je sporazum sklopljen da bi se zaustavio rat i da se spriječe ratovi u budućnosti, a ne da se napetosti stalno održavaju. A mi dvije decenije imamo upravo to - stalno rovito i nestabilno stanje.
Da podsjetim, Dejtonski sporazum kreirali su Radovan Karadžić i Holbruk, svaki sa svojom ekipom stručnjaka, vojnih komandanata, pravnika. Osnova Dejtonskog sporazuma je sačinjena u prvoj nedjelji septembra 1995, dok su još padale NATO bombe po RS. Iako je srpska strana bila pod ekstremnim pritiskom, uspjela je da postavi zadovoljavajuće temelje za Dejton. Poslije prve tri tačke, usvojene 8. septembra 1995. u Ženevi, na isti način su usaglašene sljedeće tri tačke i usvojene 27. septembra 1995. u Njujorku, i tako je pripremljen Dejton. Glavne ideje, pa i borba ideja, odvijale su se između njih dvojice. Ali se borba vodila i oko svakog zareza. Radovan Karadžić je često tražio i postizao da pojedine odredbe budu navedene u zagradi, jer bi tako imale manju vrijednost. Takve odredbe često su kasnije izbacivane iz nacrta, jer su srpski pregovarači bili uporni, koristeći se i činjenicom da je Amerikancima prvi put bilo jako stalo do završavanja rata. Holbruk je čak išao u Istanbul kako bi neke srpske zahtjeve usaglasio sa A. Izetbegovićem, koji je tada bio u Turskoj. Toliko im je bilo stalo.
Srpska strana je prihvatila da na centralnom nivou mogu postojati tijela koja donose zajedničku politiku, npr. poresku, carinsku, itd. jer bi bez jedinstvenih propisa dolazilo do prelivanja dohotka i poremećaja ekonomskih tokova. Konačno, na cijelim kontinentima se ujednačavaju propisi, pa je tako Karadžić pred kraj rata zamolio ministra Mlađu Cicovića da obezbijedi prevode svih njemačkih privrednih zakona i da ih ponudi Skupštini na usvajanje, kako bi svima bilo jasno kakvi su uslovi poslovanja. Ali, srpska strana nije dopuštala da se na centralnom nivou uspostave bilo kakvi izvršni organi. To je bio uslov, koji je prihvaćen: minimalan broj ministarstava, a za sve ostale djelatnosti može se prihvatiti usaglašavanje politike. Izvršni organi i izvršavanje bilo kakve politike pripadali su samo entitetima.
Osim Savjeta ministara sa svega tri, četiri ministra, prihvaćeno je samo postojanje Ustavnog suda BiH. Ingerencije ovoga suda su se svodile samo na razrješavanje sukoba nadležnosti između entiteta i centralnih organa. Predviđeno je postojanje ustavnih sudova u FBiH i u RS, pa zbog toga Ustavni sud BiH nije imao nikakve ingerencije u unutrašnjim pitanjima entiteta.
Naravno, sporazum je rezultat iscrpnih pregovora, kompromisa i svakako ustupaka, ali na kraju, u samom Dejtonu, doživio je i neke neplanirane, nedogovorene izmjene. Prisustvo delegacije Republike Srpske svelo se na formu, a njeni članovi nisu imali nikakav uticaj na tamošnja zbivanja. Ipak, iako je Republika Srpska imala mnogo razloga da takav sporazum ne prihvati, iako je njegova finalna verzija bila najnepovoljnija po Republiku Srpsku, svih ovih dvadeset godina Srbi iz Republike Srpske najviše staju u odbranu Dejtonskog sporazuma. Toliko o tome kome je najviše stalo do mira. I tada i sada.
Uz sve to, predviđeno je i zapisano da se nikakve promjene ne mogu vršiti bez saglasnosti sve tri strane, sva tri naroda u BiH i saglasnosti sila koje su garanti sporazuma, plus Srbija i Hrvatska. U tom smislu, sve odluke visokih predstavnika koje su nametnute pod pritiscima i sankcijama, ili koje je neki predstavnik naroda prihvatio pod pritiskom i bez saglasnosti naroda - pravno su nepostojeće. Tvrde tako pravni stručnjaci svjetskog glasa.
Dakle, Srbi su pokrenuli sačinjavanje sporazuma koji je kasnije rođen kao Dejtonski, Srbi ga najviše brane, ali sve nasilne prepravke sporazuma bile su upravo usmjerene protiv Srba i Republike Srpske. Najveći paradoks je u tome što je tokom ovih dvadeset godina ogroman broj Srba bio optužen za ugrožavanje Dejtonskog sporazuma, sa čitavom lepezom sankcija provedenih u to ime, dok su ga drugi mijenjali u hodu, onako kako im trenutno odgovara, a da za to nikome nisu odgovarali niti su bili podvrgnuti bilo kakvim sankcijama. Tako se održava stalna napetost i rovito stanje.
A šta je zaista izvor napetost u zemlji kakva je BiH?
Velika je zabluda da se ovdje radi o sukobu naroda različitih vjeroispovijesti. Radi se o napoleonskim ambicijama vladajućih elita i stranih zvaničnika koji na eksperimentima u BiH grade karijere i sklapaju razne poslove.
Nikad nisu bili problem ljudi iz reda bošnjačkog ili hrvatskog naroda. Problem su upravo bile te ekskluzivne elite, koje su zloupotrebljavale državne organe za svoju ličnu korist. Njihov narod nije od toga imao nikakve koristi, osim lažnog osjećanja da njihovi političari prelaze i nadmudruju srpske političare. I to treba da znaju - nadmudrivanje i prevare Srba nisu za dobro drugih naroda, nego za lično dobro pojedinaca koji svoje interese kriju iza tog naroda. Ovo se ne može pripisati Srbima, jer Srbi nemaju kontinuitet vlasti iz tog vremena. Samo su kod Srba u Republici Srpskoj nasilno mijenjane stvari i u tako stvorenim prilikama mnogo je lakše manipulisati, nametati i mijenjati političke prilike. Treba li ovdje napomenuti kolika je uloga Haškog tribunala u cijeloj priči?
Sa pogledom u budućnost, zapitajmo se - šta nam, u stvari, treba? Visoka decentralizacija, nalik na konfederaciju. Takva zemlja može da opstane i funkcioniše, i da svaki narod, i svaka porodica, i svaki pojedinac neometano gradi svoju sreću i svoju sadašnjost i budućnost.
Šta je u tome loše? Šta drugo treba država ili državna zajednica da obezbijedi ako ne to? Svim svojim građanima.
Ništa ne bi smjelo ometati ovakav put tri naroda. I ništa od ovoga se ne može ostvariti u konfliktnom društvu, na stalnoj ivici sukoba.
Ako je nešto štetno za jedan narod, ne može nikako biti korisno za druga dva naroda, jer se tako ne može živjeti zajedno niti se išta dugotrajno i kvalitetno može ostvariti na tuđoj nesreći i nelagodi.
Da li smo to zaista naučili?
Nadam se da mi, narodi u BiH, jesmo. Samo još da oni, koji nam navodno žele dobro, shvate da je za sve nas bolji povratak izvornom Dejtonu od nekog "raspakivanja". Na taj izvorni smo svi pristali, na njega su svi relevantni faktori stavili garancije. Njemu treba da se vratimo i da ga poštujemo. Doslovno. Za naše zajedničko dobro, pomirenje i budućnost. Za naše, ne za tuđe dobro.
Autor je poslanik u Narodnoj skupštini RS
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" nekoliko puta sedmično objavljuju prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.